Odrasla sam i smiješno je što o tome sada pričam, ali mnogo sam zahvalna što me nikad nisi ostavila da poslednja čekam u vrtiću. Zahvalna sam i za onu godinu prije vrtića (probnu) kada si me povela kući jer sam plakala kao magare. Nisi se ljutila. Ne znam na koju fintu si već tada znala da me ne mogu animirati ni vaspitačice, ni vršnjaci, ni igračke, ni “ako” obećanja. Kako tada, tako i danas. Vaspitačice su zamijenili svakodnevni autoriteti, vršnjake okruženje, igraške novac, a “ako” obećanja asertivne ucjene. Znaš otprilike koliko mi puca za sve to.

Zahvalna sam što si znala da staneš i stisnutih zuba gledaš kako se povredjujem na oštre ljude, otrovne riječi, tuđi strah i malodušnost, i da me, kad završim “epizodu” malo polomljena, ponovo sastaviš. Shvatila si dok sam još bila visine noge kuhinjskog stola da ja za ono što volim/želim/radim moram biti spremna. I danas me ubjeđuju da je to nemoguće. Klimnem glavom, u sebi se nasmijem i upucam ih srednjim prstom. Bam bam. Oduvam dim i spremim srednji prst u džep, valjaće za poslije. Priznajem, bilo je to od tebe veoma hrabro. Gotovo rizično.

Ja ne umijem dobro da vidim. Oči mi služe za smijanje i da u njih natrpam more, planine i sladoled na točenje sa milionima radosnih mrvica. To svijetu nije korisno, a meni se savršeno jebe za to.
Ja čujem. Glas, muziku, ritam, način na koji slažeš i izgovaraš riječi. Ja osjećam. Možda se neko usudi pa proba. Legenda kaže da smo najjačima uspijeva.

Meni je uspjelo, a mislim da je to ipak zato što me nikad nisi ostavila da te poslednja čekam u vrtiću.
Bam, bam!!!