Rekli su mi da se tamo umire. Pokušala sam da im objasnim da se tamo i rađa. Pokušala sam da im objasnim da postoje ta neka mjesta na kojima odrasteš u samo jednom pogledu, osmijehu, škripi kočnica, možda rastanku. Ta neka mjesta koja ti od tada pa zauvijek žive pod kožom i prave te onim što jesi. Ili nisi.

Miris bolnice. Trčkaram hodnicima kao po dnevnoj sobi. Krijem se iza maminog bijelog mantila. Virim. Česće ulazim u bolnicu kroz prozor nego kroz vrata. Mama me grdi, al vidim da jedva zadržava smijeh. Rat je. Ljudi sami, ranjeni, uplašeni. Štiti me, ali me ne sklanja. Uči me da uđem, da se ne plašim rana, ožijaka, da pružim ruku i pitam kako su. Da se nasmijem. Onda me odvede u kuhinju na prvom spratu, kod teta Mire. Voljela sam da sjedim na ivici velike limene bolničke sudopere, dok čekam glomazne, iz pomoći dobijene, makarone sa sirom. Još pamtim taj ukus i majku kako mi veže tek opranu kosu, pošto ću je, trapavo, umočiti u gumasti sir. Pamtim miris bolničkog čaja, Anicu, Ljilju i jednu časnu sestru koju sam nazvala Hristivojka, nakon što mi je mama na pitanje ko je njen momak kratko odgovrila “Isus Hrist”. Od tada je časna bila Hristova djevojka, skraćeno Hristivojka. Nikad se nije bunila, zato joj danas i ne pamtim ime. Imala sam ja kod tih ljudi u intenzivnoj i svoje papire, i flomastere, poneku igračku. Znali su mi, dok čekam mamu, odjenuti bijeli mantil, kaljače, kapu, i oko vrata staviti slušalice. Mantil se jedno metar vukao za mnom, ostalo je sve bilo na mjestu. Jedino tako udešena smjela sam stati ispred Uroša, simpatičnog skeleta, od koga me je (mada to nikad nisam priznala) bilo jezivo strah. Šetala bih potom po kancelariji službe anestezije koju je mama dijelila sa još par kolega. Ko god uđe za mene je imao poljubac i zagrljaj. I nikad se niko nije čudio zašto sam tu. Jasno je da nisam imala biti gdje drugo, ali i da sam sasvim mala pripala tom mjestu i ono meni. U trećoj fioci odozdo uvijek sam nalazila neke bombone. Kad bi nestpljenje već postajalo veliko išla sam kod Vuka u gipsaonu. On gipše nečiju ruku ili nogu, a ja navijam. Branka se poslije izvinjava. Nikako da joj objasnim da oni vole kad im dođem.

Prije par sedmica sam, poslije vise od deset godina pošla Tamo. Potrebom. Sada i sama malo užasnuta mirisom bolnice, sa mišlju o novim ljudima, promjenama i pitanjem da li pripadanje prestaje. Kako su me samo demantovali. Naletjeh na sestru Stanku koja mi je heklala kostim za barbiku i ljubičasti šešir sa tvrdim obodom porubljen čipkom koji i danas šuvam. Sretoh Anicu i još njih par koji me zagrliše srcem. Duja na centrali koji, po običaju, nakon “Malo moje” izgovori osamsto riječi u sekundi. Pripadanje. I poslije toliko. Izgleda da se stvarno ne briše. Vraćaju se slike. Neko, od uzbuđenja ne uhvatih ko, reče da mogu ja i porasti, i ne dolaziti, al da cu zauvijek biti “mala plava lokna koja nešto crtka po papiru dok čeka mamu”.

Rekli su mi da se tamo umire. Rekla sam im da se tamo i rađa. Neka su nam mjesta zapisana. Tu ispod kože. I prave nas onim što jesmo. Ili nismo.