Razmišljam da napišem studiju na temu: Kako je Dizni pokušao da mi sjebe život. Za neupućene, čika Dizni je pravio neke šarene crtiće za djecu, dok je za nas, malo ekspeditivnije, obrađivao dosta kompleksne (i vrlo odrasle) teme, pakovao ih u “baby” pakovanja i savršeno inputovao nevine glavice na mod koji preživljavanje u današnjem miljeu čini malčice težim. Obožavam Diznija.

Elem, kamen moga spoticanja: Ljepotica i zvijer. Pokriveni svi aspekti društva. Imamo djevojku, radoznalu, svoju, koja eto vjeruje u ljubav i one vrijednosti “iz naftalina”, čita dobre knjige i koju svi gledaju k’o iz tuđe glave jer, božemeoprosti, jes’ lijepa, al je prečudna. Imamo i jednog lokalnog drkadžiju, zgodnog, crnog, jakog, kojeg uvijek prate po tri namontirane blajhane sponzoruše, a on bi baš, k’o z’inat, silom na sramotu, da osvoji ovu u ljubav vjerujuću, s nosem povr’ knjige, koja ga se, istini na volju, malo gadi. A onda i zatim, imamo onoga oko kojeg nastaje cijeli zajeb, da ti poslije, kad shvatiš da je u crtiću brutalno realno sve sem kraja, dođe žao sto se ova glupojka ne udade za sirovinu iz svoga sela, ne izrodi mu buljuk djece i prihvati ga takvog kakav je, dja’oli ga popili. Dakle, Mr. Princ. Razmažen, hirovit, sebičan, sa latentnom egomanijakalnom crtom, kažnjen i pretvoren u strašnu zvijer, sa kletvom koju može izbrisati samo ona koja u njemu probudi ljubav i učini da mu srce zapleše s jedne strane pluća na drugu. Dizni, ljubim te u ideju. Onda ona odozgo, koja je, pored toga sto je zaljubljena u ljubav, i prikriveni adrenalinski zavisnik, pronađe ovoga nesretnika čupavog, zasuče rukave i ima potrebu da ga spašava od njega samog i da ispod površine pronađe sve te divne osobine koje on u crtanom ima, a koje su u realnom životu samo produkt bujne ženske mašte, iliti kvalitetan trip na suvo. I tako se fabula razvija sa dva potencijalna ishoda. Ili Ljepotica završava na Xanaxu 3x dnevno, gledajući u displej i čekajuci poruku ili jednostavno, ako je malo čvršćeg kova, sama postane Zvijer i nauči da se zajebava tamo gdje uoči veliku šansu da bude zajebana.

Čika Dizni, sjajan pokušaj! Skoro sam se dala. Znaš da znam svaku repliku iz crtanog, sve pjesme, glavne i sporedne likove i da dan danas svaki vikend počinjem obnavljajući gradivo. I nema šanse da cu prestati. To si odigrao sjajno. Ipak, moram ti otkriti neke istine, za divne lagalice koje si mi prodao:

1. Kazeš da Ljubav boli. – Ne boli ni kapi. Boli Ego, satire.
2. Kazeš da se Ljudi mijenjaju. – Čarape možda, na ljude zaboravi.
3. Zvijer će postati princ ako ga dovoljno voliš.- Bježi glavom bez obzira, ne daj se patologiji!
4. Živjeli su srećno do kraja života. – Aj odjebi, u ovo i dalje vjerujem.

Upita me juče petogodišnji dječak zašto “tako” gledam sliku Princa koja nam je dio scenografije za predstavu “Ljepotica i zvijer” , koju ćemo uskoro, na velikim daskama da oduvamo. Nesretno mu objasnih da mi je taj princ simpatija e’o dva’es i kusur godina. Preskočih dio o njegovoj kosi, očima, rukama i privlačnim patološkim obrascima. Ima kad.

-Ajde Laki, sa mnom ceš odglumiti ovu scenu, ja cu biti Bela, a ti gledaj kako treba, pa ceš onda ti.- rekoh djevojčici koja ce biti najbolja Bela u istoriji predškolskih predstava.

Glumimo tako Laki Zvijer i ja, kad odjednom glavni glumac prekida scenu i kaze mi: “Bela, visokO si”!

O da, mislim da konačno jesam i ne mislim da se izvinjavam zbog toga. Dizni, ljubim te u ideju u koju sam teškom mukom naučila da ne povjerujem.