Volim košulje sa mnogo dugmića, odnose sa mnogo strasti i muškarce kojima ne fali ličnosti. Ne volim priče o udaji koja slijedi tek onda kada se sjeme zametne i potvrdi reproduktivna funkcija oplođenog objekta, prijateljice pod pritiskom od „kad će naići i što ga više nema?“, kao ni ostale vidove „emocionalnih“ formi, tako nespretno pobrkanih s ljubavlju. Priča o „zadnjem vozu“, o tome da za saputnika treba birati čovjeka dobrog i imućnog, spremnog da izvršava sve porodične obaveze, jer ljubav ionako prođe, za mene su forma prostitucije, malo gora čak i od one ulične, koja često nije dobrovoljna. Sve te formalne ženice, dotjerane i slatke, u idealnim brakovima sa „muškarcima od ugleda“ koji ispunjavaju svoje formalne obaveze: naprave djecu, sipaju iz bankomata, vode na putovanja, a iza paravana vježbaju erektilnu i ego dominaciju nad vulgarnim blajhanim plavušama sa grudima do preksjutra, u meni izazivaju senzaciju sažaljenja. Koncept: jedna je za jebanje, druga za porodičnu trpezu, koncept je muškarca bez ličnosti. Zapravo, mnogih muškaraca. Koncept žene koja na to (usled pravno-finansijske regulative i „zagarantovane“ sigurnosti) pristaje, koncept je prostitutke. Jednom spojeni, žive „idealne“ brakove. Neki dok se ne razvedu, drugi dok ne umru. Nevoljeni, nejebani i prazni.

Pod mojim nebom, postoje neke stvari koje ne podliježu kompromisu. Ne podliježu razumijevanju. Postoje odnosi koji se, po cijenu ničega, svega i bilo čega, ne dovode u pitanje. Postoje košulje sa mnogo dugmića, odnosi sa mnogo strasti i muškarci kojima ne fali ličnosti. Oni koji razumiju da je tvoje tijelo hram, a ne jefitini motel. Za koje je tvoja baršunasta koža samo ulaznica do onoga ispod kože, a nikako trenutna pobjeda. Koji te hoće razvratnu, milu, nevinu, bezobraznu, naivnu, na sebi, ispod sebe. Za sve pare i nikad ispod cijene, jer već kod prvog dugmeta osjeti da na tvojoj deklaraciji piše:
Kukavicama pristup zabranjen: Zapaljivo. Zaljubljivo. Zavoljivo. Zajebano.

Elem, nisam sigurna gdje su ti muškarci kojima ne fali ličnosti, al’ sigurna sam da postoje. Pod mojim nebom nema čekanja. Pod mojim nebom ljubav vuče stvari. Strast igra vrućih rukavica. Srce se uznemiri. Igraju se velike igre. Moje nebo uvijek kaže da je ljubav (makar imala rok trajanja) stvarna i da ćemo biti u redu, ako se nismo svele na traženje „čovjeka dobrog, imućnog koji izvršava svoje obaveze“. Da će sve biti u redu i da sve jeste u redu, dok god ne postoji strah da ćemo, kada zatvorimo oči, vidjeti sliku u kojoj nestajemo: nevoljeni, nejebani i prazni. Dok god postoji sila kojom će nečiji dodir očima otkopčati prvo dugme na košulji.