Da pođemo negdje da se volimo. Da ti pričam šta vidim kad zažmurim i koliko smiješne znaju biti sjenke na zidu. Da ti prebiram po dlanu i na kraju te ubijedim da ćeš živjeti kao kornjača sa Galapagosa, jer sam izmislila neku najdužu liniju i odlučila da je to ta – životna. Jer mi odgovara da postojiš vjekovima. Da te izazivam na objašnjavanje neobjašnjivog samo kako bi prestao da vjeruješ u vrijeme i kako ulicu kojom hodamo ne bi mjerio minutima. Kako bi počeo da je mjeriš ritmom moga glasa. Ili ćutanjem. Ili onim smijehom što mi se otme kad god ne treba.

Da odemo negdje da se gledamo. Do sramote. Do crvenih obraza slučajnih prolaznika. I tek prste da zapletemo. Da ti lukavo podvalim miris snijega, cimeta, novog proljeća, mente i ruzmarina. Da mi misli hvataš kao djeca leptire i da se nikad ne umoriš jer su naprosto divni, šareni i nježni. Da me vodiš na ono mjesto gdje su zvijezde blizu. Pružim ruku, hop, i moja je! Poslije ti je dam, da vidiš kako se smije. Na ono mjesto gdje bih te ljubila kad mi se ljubiš i gdje ne postoji šansa da mi vrag zamrsi lokne i podapne nogu, da te poljubila ne bih.

Hajde, vodi me! Istina, imamo pun zavežljaj vjekova, al’ jedan mi leptir, tu ispod kože, tvrdi da je ovo naš.