I najgora izdanja se štampaju

– Od kad se družimo, ovo je tvoje najgore izdanje – reče mi sinoć prijatelj.

Čudno, pomislih. Jela sam tiramisu za ručak, morala bih biti sretna. Iz poslovnih pantalona “na crtu” uletjela sam u iscijepane farmerke i bijele patike. Do prije dva sata bila sam pred grupom mladih, doduše malo anemičnih ljudi i učila ih onome u šta nikad nisam prestala da vjerujem. Prije toga sam dala intervju za lokalni radio koji sam prekinula tačno tri puta, na opšte čuđenje sagovornice, jer “baš je dobro, sve je super”. Ne, ne, nije super, očajno je. Ne sviđaju mi se vaša pitanja, ne sviđaju mi se moji odgovori. Opet, molila bih. I izvinite, ne volim kad kočim. Na kraju sam je molila da mi javi kada će intervju biti emitovan, čisto da znam da ga ne slušam.

Uživam u javnom nastupu koji nije radijski intervju. Moje radionice zasigurno nisu najbolje, ali su moje. Uzorak nikada nije slučajan. 22 ih je. Jedan momčić izgovara Đorđeve riječi od prije deset godina. Iste riječi, sa istim stavom. Đorđe je bio moj prvi tinejdžerski izbor. Kažem izbor, jer o ljubavi danas mislim na drugi način. Elem, sve se vrti i dođe ti ispred nosa onda kad nešto odluči da treba. Snažan je, siguran, razborit, ozbiljan, kao da je već nažuljan iskustvom. Misli da zna šta hoće i neće. Uživam da ga slušam. Riječima se suprotstavlja, a očima traži zaklon. Neću da mu kažem da će mu sve to vjerovatno kroz nekih desetak godina pasti u vodu, jer i sama vjerujem, još uvijek, da ima izuzetaka. Ne vjerujem. Lažem sebe. I vas. Užasno je lagati. U grupi je i jedna djevojčica kovrdžave kose. Nosi starke, izlizani džins i veliki džemper jarke boje. Igramo igru predstavljanja.

– Kada neko kaže Đorđa, voljela bih da ljudi pomisle na glumu.

Mirno dišem i prihvatam svaku igru. Krugovi se zatvaraju sami, prirodno, najprirodnije, čak i onda kada mislite da ste ih zatvorili mnogo prije. Đorđe je glumio. Nekad sam mu pomagala čitajući replike i dajući savjete koje je tražio reda radi, a ne zato što su mu stvarno trebali. Samodovoljnost mi je uvijek bila iritantna. Dakle, sve se vrati tamo gdje počne, da na tom mjestu i završi. Mogu reći da me to čini vrlo zadovoljnom.

U pokušaju da moje najgore izdanje bar malo popravi, prijatelj kuva vino i po podu slaže pomorske karte stare dvadesetak godina. Iako ne mogu da se snađem, smiruje me da sjedim na podu i gledam u njih. Mapa Krfa. Volim Krf. Na Krf sam išla sa drugaricama, za koje više nisam sigurna da su mi drugarice, a bukvalno ne bih znala da kažem zašto. Privremenost me strašno boli. Elem, tražim Paleokastricu, nema boga da je mogu nać’. Igumenica, od Igumenice do Krfa, klizim prstom, trebala bi biti uz obalu, sa spoljne strane. Na Paleokastrici smo te godine upoznale Srđu, simpatičnog momka, jedriličara, slobodnjaka, svježe razvedenog od žene koju voli i beskrajno tužnog. Ipak je plavu slobodu volio više. Eto, na šta sve asocira jedna obična pomorska karta Krfa. Pijem još malo tog marljivo skuvanog vina. Zahvalim. Cijenim i uvijek pamtim kad neko nešto uradi za mene. Odem doma. Pokrivam se jorganom preko glave i tako provodim noć.

Meni nešto nije nikakva utjeha što sve prođe. Uvijek sam željela da pišem o onome što ostaje. U Risnu pada snijeg, 25. februara. Presmiješno. Ne ustajem da brojim pahulje. Nije me stalo. Od svega bih najviše voljela da nismo privremeni. Barem mi koji tvrdimo da imamo muda da ostanemo.

Da ostanem. Da ostaneš. Da me pitaš kako sam. Da ti kažem: “Hladno mi je”. I da odmah bude manje hladno. I da odmah bude sve ok.