Čudan je ovaj tvoj grad. Jutros smo se budili zajedno. Bilo je tačno pet. Nekad te tako želim.

Hotelska soba je velika, jastuka je mnogo, doduše neudobnih. Sjedim kraj prozora i mislim: „Ovaj grad stvarno liči na njega.“ Zna biti ovakav: dalek i hladan.

Zamišljam te kako sjediš na barskoj stolici zagušljivog kafića, sa rukama čvrsto naslonjenim na šank. Prstima kliziš po obodu čaše i pališ cigaretu. Iako te nikad nisam vidjela sa cigaretom u ruci, mislim da sam luda za načinom na koji je držiš među prstima. Grad miriše na neku djecu, na karamele, na kuvano vino, sa ćoška pokidanu vrećicu cimeta, na tvoje dlanove. Miriše na način na koji me ljutiš, na koji me ljubiš, na koji me ne ljubiš. Na nespretno preusmjeravanje pogleda sa mojih usana na neku tačku na zidu, na onaj osmijeh kojim me kupuješ kad nisi u pravu, i sve te male pobjede koje ti prepuštam, koje ti pripadaju, zbog kojih si mi bliži.

Svanulo je i ne znam kako da ti kažem. Moj si način toplog kad je sve hladno. Hladiš me kad pretoplim. Ponekad te toliko želim. Nekad te ne želim uopšte. Volim te uvijek.

Ponekad zaboravim da spakujem kofere da bih kraj prozora nekog hotela u tvome gradu pisala priče koje ti neću pročitati.

Koje ću prvo tebi pročitati.