Kad si mi tražila da ti napišem priču

Kunem ti se, vidim nas kako i za dvadeset godina sjedimo kraj istog prozora s pogledom na perašku rivu i kako me sa čuđenjem gledaš dok ti prepričavam kojekakve budalaštine, koje mi se, čudnom igrom nečega, konstantno namještaju. Ne prestaješ da grinjaš kako ti je „’ladno za krsta“ i da nabrajaš razloge zašto ne možemo sjest’ vani. Ne pitaš me šta mi je, nego mi, kad se zagrlimo „u male“ kažeš: „Sve mi je jasno, vidim po kosi“. Ti znaš da mi se lokne neizostavno ispravljaju kad sam pod stresom i da u tome nema ama baš ništa smiješno. Pitaš kad ću te stavit’ u priču. Ne znam kako bih ti rekla, ali ljudi poput tebe su mi na svakoj strani, svakog dana.

Skrećem s teme, ali meni je presmiješno kad se zgražavaš nad nečim i upotrijebiš sintagmu: „Sto sam krsta na sebe stavila!“ uz obavezno odmahivanje rukom od srca ka naprijed da se to nešto isprati, otjera.

Ti voliš planove, ja ti ih često poremetim. Kažeš mi da čovjek, ako me misli imat’ u blizini, vazda mora „bit’ spreman“ i da je lutrija izać’ i u šetnju sa mnom, a ne šta drugo. Kao onda kad smo se u trenerci i izbucanim gaćama, ničim izazvane, našle na ultra dosadnom koncertu klasične muzike. Nikad neću zaboravit’ kako si se tad smijala. Skoro kao što se ja uvijek smijem: nekontrolisano, do bez zraka, do bora oko očiju. To nije baš ličilo na tebe. Nikako. Pogotovo ne na manifestaciji takvog tipa, sram da te bude!

Ti uvijek znaš tačnu temperaturu mora i obavezno nosiš dupli kupaći. Isplačeš se kad ti kažem da pakujem kofere, uz pitanje: „Zar opet, Mili Jojo?“ Ne znam hoćeš li vjerovat’, ali više sam navikla. Posljednji put nisam ni zaplakala, a znamo koliko sam znala ne sušit’ obraza oko toga i još koječega. Mislim da sam konačno shvatila da, bez obzira na to koliko se još puta budem pakovala, postoji samo to jedno mjesto đe ću se raspakovat’.  Kad-tad. Đa’oli ga (s)pakovali.

Oprosti za ono spuštanje niz Pržice kad smo me učili da vozim i kad smo mogle ne bit’ starije jer sam „zaboravila“ da zakočim. U životu dosta slabo kočim. Posebno kad volim. Pardon, vozim. Hvala što si me onda sjela i objasnila mi da je vožnja kao vođenje ljubavi. Ušaltaš u prvu, sasvim lagano, daš malo ubrzanja, hop, druga, treća, gaaaas, četvrta, pa onda lagano kontra ritam, opet do prve. I sve tako. Nikad mi se auto više nije ugasilo. Prestala sam da se plašim. Ponekad po đe što zakačim, neki retrovizor ili konstrukciju uz pomoć koje (po pravilu) neki opsesivno kompulsivni idiot čuva SVOJE parking mjesto, al’ šta da se radi. Pomislim na „Teoriju o vožnji kao vođenju ljubavi“ i uz osmijeh kažem: „Zanijela sam se. Malo“.

Kažeš da me gledaš kao film dok prepričavam sve svoje greške, smjehove i tuge. Da ti to priča neko drugi, sigurno bi „sto krsta na sebe stavila“, uz propratni efekat „jedna glava- sto jezika“, ali mene saslušaš do kraja i onda mi zbunjeno pričaš da je nevjerovatno koliko te razoružavam, da me čak ni kritikovat’ ne umiješ. Ra- zo -ru -ža- vaš. Često čujem tu  riječ. Volim da vjerujem da je to moja dobra osobina. Jesi malo stroga, al’ nisi gruba, kao što umiješ reć’. Samo voliš da te drugi tako doživljavaju.

Sjećaš se kad smo onu noć pošle da šetamo, a završile na starom putu za Krivošije, samo da ti pokažem mjesto odakle zbilja možeš pružit’ ruku i skinut’ zvijezdu? Ne vodim tamo nikoga ko ne razumije. Znaš da vjerujem u magiju i ne dozvoljavam da mi je iko kvari. E pa, sad lijepo pogledaj u desni džep one jaknice u kojoj si te noći bila. Mi kažemo „u koju si tu noć bila“. Ova priča je toliko prisna da ne mora bit’ jezički korektna. Elem, moja zvijezda spava tamo. Dala sam ti je na čuvanje.

I ti hoćeš priču. Ja ti lijepo kažem da pisat’ ne znam. Niti jednu priču nisam napisala ja. Volim riiječi, al’ ne pišem riječi. Pišem srce. Svoje. Trapavo. Pišem svaki red od onda od kada sam kao dijete trčkarala oko tvog bolničkog kreveta u pokušaju da te razveselim. Pišem svaki red od kada sam, već odrasla, podijelila učionicu sa tobom, živeći dane šarene i sive. Jedno seljenje, drugo seljenje. Jedno svašta, drugo svašta…

Vidi, ja ti ovu priču završit’ ne umijem. Biće da je to tako sa stvarima i ljudima koji se ne završavaju.

Zažmurim, a u glavi samo jedna slika. Sveti Đorđe krajem avgusta. Ono nestvarno ljubičasto more. Držimo se za kanap k’o đeca, dok nas barka vuče oko ostrva. Nema žurbe. Uskačemo u barku, moglo bi se malo dalje. Gledaš me malo zabrinuto, jer znaš da mi je nešto palo na pamet. Onda staviš „sto krsta“ i pitaš me prestravljeno: „Mili Jojo, nećeš valjda skakat’ ovdje, u ovU dubinU, đe niđe ničeg nema, znaš li da su rekli da ima ajkula?“

Džaba, radosti, već sam skočila. Nema ljepšeg plavog od dubokog plavog i nema ljepšeg udaha bez onoga kad potpuno ostaneš bez daha. Nema ljepšeg od zvati se prijateljem. Tvojim prijateljem.

U pravu si. Sa mnom je uvijek neizvjesno. Nekad mnogo ćutim. Češće mnogo pričam. Sa mnom je, a ti to znaš, u toj šašavoj neizvjesnosti, sve uvijek tako savršeno sigurno.

Nemoj mi tražiti da ti više pišem priče. Ne umijem. Već sam skočila!