Ja ga pamtim po očima, dječačkim, nestašnim. Po kosi preko čela i nezgrapnom hodu.

Pamtim ga po pričama koje je vezao tako da do suza nasmije kako svoje vršnjake tako i mene šesnaestogodišnju. Omiljena mi bila ona kada se po Boki pronio glas da je u risanskoj bolnici, za vrijeme dok se i sam tamo liječio, preminuo momak njegovih godina, pa je narod k’o narod, misleći da je u pitanju on, počeo slati telegrame. Umjesto da uputi na grešku, telegrame o sopstvenoj smrti uredno je skupljao, da bi se po izlasku iz bolnice zahvalio onima koji su učestvovali u žalosti za njim. Žustro gestikulirajuci, priče je pričao kao da su jedini život, jedina stvarnost i kao da će, kada ih jednom privede kraju, svijet nestati. Sjećam ga se kako na prijateljskoj večeri dok svi sa nestrpljenjem čekaju da se postavi još neko jelo na trpezu, on sipa prebranac u pjat i počinje da jede, sam, objašnjavajući da mora da poštuje svoj ritam. Možda sam tada prvi put i počela da razmišljam o tome da je u redu imati svoj ritam, i ne izvinjavati se nikome zbog toga. Očas posla je znao da smandrlja priču o kolaču koji je navodno izmislio, dok ga Branka ne prozove šarlatanom i kaže da je to obična „Čupava Kata“. Kada bi se dohvatili vjere, on, čiji je ista bila poziv, znao je masno da opsuje i ispriča još jednu priču iz djetinjstva u kojoj su se slavila dva Božića, dva Uskrsa i duplo pravili kolači. Način na koji je pričao o tome činio je da sve netrpeljivosti, stege i možda nelagode zbog toga što vjerujemo u isto, ali u različitoj formi, jednostavno isčile.

Bio je od onih „nikad na pola“ ljudi. Omiljen ili omražen. Jednom je u znak protesta, ne znam tačno zbog čega, ležao ispred nekog bagera, dok ga nisu, u sve ležećem položaju ponijeli sa mjesta događaja. Žene su ga voljele, a usudila bih se da mislim, da je uprkos bijelom kvadratiću ispod brade i on transparentno volio njih. Na margini. Nikad na pola.

Dese se svijetu takvi ljudi. Oni koji svojim dolaskom zasvijetle planetu koja se većinom, sa svima nama, često bespredmetno okreće. Poslije, kada odu u neki kišni aprilski dan, pitaš se jesu li ikad i postojali ili si ih samo uobrazio. A jesu, i te kako.

Ko ne zna o kome pišem, žmuri! 🙂