Tvoje brazdice na usnama poput tek utabane staze odavde do svjetla. Uopšte ne moram da te ljubim. Nisi mi toliko drag. Tvoje ruke: uvale i brežuljci. Dječije skrovište. Tvoji prsti: cirkus koji napušta grad, igračica na trapezu i napola razmazano lice klovna. Boje sutona. I jutra. Razlivene. I tako moje. Pardon, tvoje. Za slučaj da se još uvijek dijelimo. Za slučaj da smo se ikad dijelili.

Ti mi čuvaš „volim te“ ispod jastuka. Sakriješ ga nekad, pa ga skupa tražimo. Tvoje „volim te“ ima boju lavande. Miriše na otvorene prozore i čisto bijelu zavjesu pomjerenu u stranu. Na pečene kruške i vanilu. Na toplo. I tako moje. Pardon, tvoje. Za slučaj da još ne znamo ko gdje počinje.

Ponekad me ljutiš i briga te za to. Ponekad ti vratim i budem malo slana. Ribice mi spavaju u krvi. Dok se ne nasmijemo. Pardon, nasmiješ. Za slučaj da je moj smijeh malo glasniji.

Znaš, neću više da ti pišem, uopšte mi nisi toliko drag. Ti si dodir poslije kojeg ostaje ćutanje. Ono najmirnije. Najpunije. Najmoje. Pardon, najtvoje. Za slučaj da se neko usudi da ga prekine prvi.

Ti si leptir pod mojom kožom. Širina i zagrljaj. Ti si kao kad djeca crtaju nebo. Na papir stane samo jedan oblačak, dok se ostatak neba crta po stolu, po podu, po krovovima, obrazima, zjenicama, trepavicama, autoputevima, vinogradima… Ti si „nevjerovatno mnogo“. Ili sam to bila ja?! Ne sjećam se, ali kao da te čujem. Izgovaraš te riječi meko. Blisko. Najbliže. Kao da me oduvijek znaš i kao da je sasvim u redu znati me tako. Leptir trčkara tijelom.

Ti si ono ljetnje doba iz pjesme, kada je život tako lagan, čak i onda kada nije. I sve je tako visoko. I naše. Soba, hodnici, roletne, krevet, jastuci, mirisi, dodiri, svi oni što su boljeli i ne bole više, kesice čaja, širom otvoreni prozori… I ruke. Naše.

Da, naše. Bez ikakvog pardona.