Trudnoća i ostale dijagnoze – Iskustvo 1

, ,

Prosječna trudnoća traje otprilike oko 1100 nivoa Toon blast-a, nekoliko nervnih slomova, par razvoda, 6-7 većih tuba kaladonta i bezbroj dražesnih upadica poput: „Uživaj u trudnoći“, „Spavaj dok još možeš“, „Nećeš imati vremena ni za šta“ i svih onih kulturološki utemeljenih vizija o postpartalnoj „brkatoj majci mučenici“ koja žrtvuje svoj život, ljepotu i mladost, jer jedino tako napaćena može biti dobra majka.

Takođe, ako ste sreće da se tokom ovog uživajućeg perioda susretnete sa mišljenjem više ljekara, možete priuštiti sebi svojevrstan test mentalne stabilnosti i minus deset godina ovozemaljskog staža, kada vam jedan od njih u paničnom maniru kaže da sa vašim djetetom definitivno nešto nije ok i iz džepa istjera ne mali novac za neki od prepopularnih prenatalnih testova. Pa ti sjediš narednih deset dana, grizeš nokte, čupaš kosu, sve ćuteći i radeći ono što bi trebalo raditi da je sve ok. Poslije dođu kul nalazi i sve bude ok, ali dramski zaplet po nekoj karmičkoj liniji mora biti ispoštovan, a neuralna baterija ispražnjena. Stres nas je održao i uvijek mu hvala.

Onda nastaviš da „uživaš“. Spavaš kao beba. Pola sata spavaš, pola sata plačeš, a u međuvremenu trčiš u toalet, ako glagol „trčati“ uopšte više ima smisla. Nisi gladna, jer si pregladnjela tamo oko trećeg mjeseca, kada ti je endokrinolog rekao da trudnoću treba iznijeti na malo povrća, kuvanog mesa, malo sira i jednoj jabuci. Dnevno. Poslije, kad nalazima fali sve i svašta, možeš malo pirinča, pašte, krompira. Koliko da stane u dlan. Po koju čokoladicu ukradeš noću u mrklom mraku, al’ držiš se ok. Udjeljuju ti komplimente i zabezeknjuju se minimalnim dobijanjem na kilaži, pa kontaš da je negdje bilo očekivano da trudna izgledaš kao jorkširska prasica. To je ona predfaza, uvertira u puštanje brka Mandušića Vuka.

I ja sam vam, eto, kao neki psiholog. Ispričah toliko neafirmativnih stvari da bi najjači svjetski lajfkoučevi odustali od pravljenja najbolje verzije mene. Ne bi im se isplatilo. Psiholog baksuz, totalno neki neblaženi tip. Iskreni. Mislim da nam malo toga treba. U pauzama blaženstva.

Ipak, kad je osjetim pod kožom, od sad već skoro tri kila, sve ima smisla. Kad me njen tata zagrli s vrata, pa… Odmah je sve ok. Bude još bolje kad se u papučama kliza kroz kuću i peče smrznuto lisnato tijesto u skladu sa instrukcijama, uz visoku dozu ozbiljnosti.

Elem, ja sam kao neki psiholog. Nisam pročitala knjige o prenatalnoj i postpartalnoj njezi. Nemam razvojne planove. Nekad zaboravim koja smo nedelja. Kupovala sam robicu odmah, dok je još bila tačka. Tu istu robicu sušila sam po mraku, uprkos bapskim pričama da to nikako ne treba raditi. Smatram da je ljepše iskoristiti vjetar, nego na dijete staviti kakvu buđ od robe. Majka kaže da kad je dijete u pitanju uvijek pođem od sebe. Baš ne bih išla kao lišaj, ako mogu kao čeljade.

Ne znam kakav ću roditelj biti. Ne znam na šta ce izaći. Ima li to gdje da se pročita? Šta kažu lajfkoučevi, pozitivni psiholozi i astrolozi?

Ostaću pri svome. Osjećati. Vjerovati. Zvoni telefon. Prizvala sam ih. Ivana iz Energy house-a. Ipak još neko vjeruje da mogu postati najbolja verzija sebe. Odvažno. Otpratim lagano.

Ova verzija kojom danas raspolažem kaže:

Uplašena sam i potpuno sigurna da će sve biti u redu. Garantuju mi njene pantalonice sa oblačkom na guzi i debeljuškasti obraz sa posljednjeg ultrazvuka.

P.S. Batalite najbolju, radite na iskrenoj verziji sebe. Toliko dugujete planeti i tom bubnjaru pod vašim srcem. I ne puštajte brkove, da vas zamolim.