Sjećam te se. Ti si moje omiljeno mjesto u Mineapolisu. Proljećni zraci sunca što se uvijek kroz nešto šunjaju: grane, roletnu, prste… Talasanje mora pored čvorova. Odgovor na pitanje zašto se niste ubili ove zime.

Ti si moje posmatranje zalaska sunca s oboda grada. Prelazak s jedne na drugu stranu grada preko Bosfora. Ti si moje gledanje u oči dok preko Bosfora prelazimo s jedne na drugu stranu grada.

Dobro te se sjećam. Zbog tebe sam disao duboko dok sam te osjećao u dubini i nosio u malom mozgu. Zbog tebe sam disao plitko dok sam te osjećao na površini i nosio u rukama.

Zbog tebe i danas dišem duboko i dišem plitko, kako kad, ali uvijek: ili duboko, ili plitko.

Tebe sam pustio u snove, a onda sam snove pustio tebi. Neinspirisani javom, našli smo se u međuprostoru, u kojem smo toliko puta provodili sate, nekad zajedno, nekad sami, uvijek istovremeno. S tobom je život upravo to – međuprostor između jave i sna.

Da, sad sam siguran da te se odlično sjećam. Gravitirajući oko tebe prestao sam da se okrećem oko svoje ose. Ti si osa oko koje se sad okrećem. Koncentrično kružim potpuno dekoncentrisan, ali borim se, kao, da ostanem sav u kolosjeku, u traci, mada nema vajde, odavno sam ispao iz tog dosadnog, ustaljenog ritma. Ispadam iz dosadnog, ustaljenog sebe. Pušim prije ljubljenja, pijan nudim bebe.

Ma znam ko si ti, kako da se ne sjećam. Ti i ja smo bili na Mjesecu. Bili smo na jebenom Mjesecu.

Toliko smo puta virtuelno bili zajedno, da nismo umjeli da budemo zajedno kad smo se konačno spojili. Ti i ja smo učili kako je to imati osobu pored sebe. Ti i ja učimo kako je to imati pravu osobu pored sebe.

Ti i ja… toliko toga. Previše toga. Previše onoga čemu se prepustimo. Što je nečeg više previše, to ga je više nedovoljno. Zato me voli. Nedovoljno previše. Jer, ti i ja smo bili na Mjesecu.

Bili smo na jebenom Mjesecu.