Ovdje su kiše oduvijek mirisale na tebe. I dok te nisam znala. I dok sam te tražila. Ovdje kiše imaju miris sigurnih i gotovo nikad mirnih luka. U sobici u jednom ćošku svijeta, na krevetu sa rasparenom posteljinom i sitnicama svuda po podu, već vjekovima te čekam dok kapi dobuju čudno, raštimovano, smotano i najjače. Nešto poput moga srca.

Ti si čudesna Afrika, krvavi zalazak sunca, šarena Indija i sve one staklene perlice rasute po užarenoj kaldrmi kojima će se djeca jednog dana radovati. Ti si Kuba sa rukama i šećer na uglu usana. Rusi na mjesecu i so među trepavicama. Tako mi divno staneš u dlan da niko ne bi povjerovao koliko su ti sva mora, sve rijeke, planine i ostale beskonačnosti tijesne. Pa mi dlan mirise na jasmin, mošus i vanilu. Na boju bakra koju kradeš suncu dok drijema i skrivaš mi je pod jastuk, da me jutrom raduje.

Ovdje su kiše oduvijek mirisale na tebe. I onda kad sam te našla. Ovdje kiše mirišu na žednu zemlju. Žednu poput mene za tobom kad na isto odrediste stižemo različitim stazama, pa se prepoznajemo dugo, očima i rukama. Mirišu na tvoj zagrljaj i moju strepnju da ćeš me jednom pustiti. Na tvoje usne i moju sigurnost da ipak nikad nećeš.

Opet je ljeto. Kažu na izmaku. Ti znaš da neka ljeta nikad ne odlaze. Kao ni neke ljubavi. Opet je kiša. U sobici na ćošku svijeta posteljina je i dalje rasparena, a po podu neuredno razbacane sitnice. Nekad ih, prije poljupca, vraćaš na mjesto. Uzalud. Toliko je malo toga na svome mjestu. Ostavi, dođi, voli me. Ko zna koliko je još vjekova na našoj strani…