Znate li vi Petra? Ja ne znam. Čula sam da je nosio mornarsko plavu majicu i da voli vodu. Dovoljno da pomislim da bi mi bio sjajan drug. Kažu da je autističan. To su oni „u svom svijetu“. Ponekad vrište, često ne govore i ponavljaju naizgled bespredmetne radnje. Niko da kaže da su prerano shvatili koliko truo ovaj naš svijet zna da bude, pa su odabrali taj „svoj“, teži, ali beskrajno čist. To su oni od kojih ljudi malo zaziru, okreću glavu ili spuštaju pogled. A ne bi smjeli. To su one riznice svega nedokučivog, herojskog i bezazlenog u majušnim tijelima beskrajne duše. I dok ih mi otpisujemo pripisujući im „njihov svijet“, oni postojano ostaju uz nas, opraštaju nam, pokušavajući da izvuku tu jednu riječ, usmjeren pogled, da nas povuku za rukav i pokažu da su tu. Da ostanemo. Da ne idemo.

Znate li Petra? Ja ga ne znam. Znam samo da su ga mama i tata juče tražili. Čula sam da nekad bježi od ljudi i pomislila kako bi mi sigurno bio sjajan drug. Šestogodisnji šmeker u prugasto – plavoj majici koji ne želi da se druži sa svima. Plus voli vodu. Imali bismo puno zajedničkih tema.

I vi ste čuli za Petra? Nismo li svi? Juče ga je „njegov svijet“ koji ne poznaje opasnost poveo na prilično mračno i zeznuto mjesto. I Petar je hodao. Pod zemljom. Sedam sati. Sasvim sam. Za tih sedam sati, gore gdje ima sunca, združio je Petar znane i neznane, mlade i stare, dobre i loše, one od kojih bježi i one kojima trči u zagrljaj. Zvao je Petar, onako kako umije. I dozvao. Podsjetio ljude zašto su ljudi i koliko ništa nemamo ako nemamo jedni druge. Koliko smo prazni i siroti ako ne pomiješamo svjetove i ako su nam riječi jedini način da se razumijemo. Koliko je zastrašujuće ogromna roditeljska ljubav i onaj majčin zagrljaj na kraju. Zagrljaj kao kuća, kao sunce, kao život. Kontra vjetru. Kontra svemu.