zakacka_projekat_rodjendan

U dvorištu Paprenica, ogradom odijeljenom od puta ka bolnici i zgrade u kojoj sam odrasla, cvjetale su najmirisnije ruže. Pune, jedre, raskošne. Kad nas niko ne bi gledao provlačili smo se kroz tu istu, od cimanja izuvijanu ogradu i najčešće izgrebanih butina prelazili na zabranjenu stranu. Pričam ti ovo, jer ne znam hoćeš li ti ikada krasti ruže. I možda nije lijepo ovo što ću reći, ali ruže se, kao i poljupci, kradu. Tako ukradene, nose se majci za osmi mart, rođendan, za svakodnevnu ljubav, za „jesam mala, ali vidi šta sam spremna da uradim za tebe“.

Te neke devedeset pete, možda šeste, nas par razbojnika iz bolničkog kruga, jurišnika na ruže, dobili smo pojačanje s druge strane ograde. Baka Ljuba bila je punačka starica namreškanog lica, sa teget maramom na glavi utegnutom tako da nijedan pramen ne izviri i crnom suknenom haljinom, nošenom kroz skoro sva godišnja doba. Voljela je duvan i iz Doma starih izlazila je ne bi li negdje zakučila koju cigaru. Dil je sklopljen vrlo brzo i prećutno. Ona nama ružu, mi njoj duvan. Tada bi, zadovoljno vrteći valjkastu cigaretu među ostarjelim debeljuškastim prstima, Ljuba zapjevala neku dječiju, sa toplim i srećnim krajem.

Te neke devedeset pete, šeste, na dan kad sam se rodila i kad je kuća mirisala na čisto i na domaće kolače, presmiješno uparađena u bijeloj košulji sa gigantskom kragnom, čekala sam Ljubu da joj dam poklon. Kući su mi dali šteku, da joj proturim preko ograde, da se počasti, jer nije svaki dan moj rođendan. I sada mogu da prizovem svoje nestrpljenje, gegajuću priliku koja se na teškim nogama dokoturava do ograde, ne znajući hoće li zakučiti jednu cigaretu, a kamoli cijelu šteku. Mogu da čujem: „hvala“, neku pjesmu koju više ne razaznajem i onaj osjećaj punoće, ponosa i otkrivanje svijeta u kojem je tuđa radost za tvoje najveće dobro. Ljuba je ubrzo prorijedila dolaske, išli smo par puta da je tražimo. Rekli su nam da je otputovala. Tek dosta kasnije shvatili smo na koliko dugo.

Ipak, da nigdje dalje od srca, evo već 20 i kusur godina nije mrdnula, govori činjenica da ti danas pišem o njoj.

Uskoro će tvoj prvi rođendan. Uskoro će opet ono jutro kad smo se prvi put jedna drugoj nasmijale, kad sam ti obećala da je život lijep i da nas troje možemo sve.

U posljednjih par dana, ljudi nas pitaju šta pravimo za rođendan. Pravimo kolače, da miriše kuća. Ništa igraonica? Ništa muzika? Profesionalna šminka i fotografi? Ništa dizanje kredita i 100 zvanica? Opšte razočaranje.

Ne, ljubavi. I ako nekad odlučiš da nam zamjeriš zbog toga, objasniću ti zašto. Kada količina novca, veličina kuće, zabava koje se nećeš ni sjećati, utrkivanje sa kompleksima i bezglavi princip „svi tako rade“ prevladaju, tu se ljubav migolji i grebe kao mi kroz ogradu devedeset i neke. I više nisi bitna ti. Bitno je koliko smo potrošili novca, kako smo izgledali, jesu li nam lijepe slike, je li šminka na mjestu i da li je neko, pomozi bože da nije, imao veće/bolje/ljepše slavlje od nas. 

Naše slike će vjerovatno biti mutne. Moguće da ćeš plakati jer ti neće prijati ni tih par najbližih kada naprave gužvu. Beba si, šta da se radi. Onda ćeš probati tortu, isflekati haljinu i sve će biti u redu. Popeće te tata na ramena i nositi dok se ne ukoči. Kad ti se prispava, sve ćemo ih poslati kuci. Slušaćemo tvoju šarenu muziku. Daćemo ti još malo torte, na račun rođendana. Častićemo nekog nepoznatog, jer nije svaki dan tvoj rođendan.

Jer lijepi trenuci se ne kupuju, oni se, kao ruže i poljupci, kradu.