S vremena na vrijeme, u dosta kratkim razmacima, zaboravimo koliko smo mali. Priroda, veličanstvena, tiha, trpeća, puna razumijevanja za nas koji se ponašamo kao da je ona tu da služi nama, nađe način da nas podsjeti. I onda sve stane. Sve se otkaže. Stavi na pauzu. Odloži.

Gradovi su tihi. Može se bez javnog prevoza. Može se bez taksija. Bez odlaska na posao. Bez namirnica. Bez tržnih centara. Može se bez imanja bilo kakve kontrole, koja, makar prividna i lažna, čovjeku daje osjećaj bitnosti, veličine, osjećaj „da se on pita“.

U ovakvim vremenima, na površinu ne isplivava ništa čega tu nema svaki dan, već ono što jeste, samo 50 puta izraženije. Razmišljajte o tome kada pustošite radnje, otimate se, upadate u redove, potpirujete strah senzacionalističkim dezinformacijama, hodate bolesni ulicom jer „vas je brzo prošlo i nisu bili jaki simptomi“. Imajte to u vidu kad ne poštujete izrečeno, jer je dovoljno to što nećete umrijeti vi i neko vaš, a za to hoće li neko drugi oteći papke zbog vaše neodgovornosti vas zabolje, s oproštenjem, polni organ.

Sjetite se ovoga kada iz udobnosti trenutnog života šaljete motivacione poruke i sugerišete drugima da je ovo vrijeme za duhovno uzdizanje, za zahvalnost, čitanje i okretanje miru i porodici. Srećna sam što je vama dobro, hvala okolnostima, i meni je, ali šta je sa drugima? Da ste izgubili život u ovom opštem metežu, ne biste razmišljali o čitanju, ni vi, ni vaši, koji nisu dočekali da im se vratite. Da se sa porodicom nalazite u tuđini, u kojoj otvoreno i javno iznose da će vas u slučaju gubitka posla deportovati u domovinu, u kojoj nemate ‘leba da jedete, teško da biste razmišljali o zahvalnosti i blagosiljali vanredno stanje? Da su vam muževi i braća u karantinu na nekom od svjetskih mora, i da znate da im u slučaju muke nema ko pružiti adekvatnu pomoć, sigurno ne biste zastupali teoriju „evo prilike da uživam, kako sam samo kul“.  Ako možete duhovno da ste uzdižete i u ovakvim trenucima vidite samo svoj tur, alal vera.

Apsolutno nije vrijeme za duhovno uzdizanje. Vrijeme je za jednu pravu, opravdanu, realnu, razložnu brigu i strepnju. Ne paniku, strepnju. Treba da se plašimo. Prije svega jedni drugih, jer virus će proći. Mi ne prolazimo. Laž je da velike stvari mijenjaju svijest ljudi. Istina je da mijenjaju svijest manjine. Niko ko je već loš čovjek, alav i gramziv, zbog situacije neće postati bolji čovjek, manje alav, manje gramziv. Laž je da će neko ko nije posvećen porodici sada doživjeti prosvjetljenje i duhovni obrt. Na površinu ne isplivava ništa čega u čovjeku već nema, bez obzira na okolnosti. Situacije samo loše ljudi čini gorima, a dobre još boljim. 

Vrijeme je za Hvala tim boljima. Koji u tišini rade sve ono što mogu da bi njima, njihovima i nekim tuđim ljudima bilo bolje. Vrijeme je za Hvala ljekarima koji u bolnicama spremno čekaju da se suoče sa nečim mnogo većim od njih samih, sa minimumom tehničkih sredstava. To su ljudi na koje se stavlja teret da sjutra, u slučaju nemanja kapaciteta za sve, moraju odlučiti kome ide život, a kome smrt. Da nešto pročitaju, da se malo smire? Da popiju kafu s merakom, možda? Valja napomenuti da su neki od tih ljudi, ljekara, i sami u najrizičnijoj grupi. I da ne odstupaju. Hvala svima koji u pidžami spasavaju Planetu i bez obzira na strah ne šire paniku. Hvala prodavačicama u marketima, koje svakodnevno dolaze u dodir sa gomilom ljudi. Hvala onima što su u Našem diskontu ograničili kupovinu po osobi, da bi za svakoga bilo dovoljno.

Hvala proljeću što ipak nije otkazalo dolazak. Kakvi smo, tačno je i trebalo.