Znate li vi Petra? Ja ne znam. Čula sam da je nosio mornarsko plavu majicu i da voli vodu. Dovoljno da pomislim da bi mi bio sjajan drug. Kažu da je autističan. To su oni „u svom svijetu“. Ponekad vrište, često ne govore i ponavljaju naizgled bespredmetne radnje. Niko da kaže da su prerano shvatili koliko truo ovaj naš svijet zna da bude, pa su odabrali taj „svoj“, teži, ali beskrajno čist. To su oni od kojih ljudi malo zaziru, okreću glavu ili spuštaju pogled. A ne bi smjeli. To su one riznice svega nedokučivog, herojskog i bezazlenog u majušnim tijelima beskrajne duše. I dok ih mi otpisujemo pripisujući im „njihov svijet“, oni postojano ostaju uz nas, opraštaju nam, pokušavajući da izvuku tu jednu riječ, usmjeren pogled, da nas povuku za rukav i pokažu da su tu. Da ostanemo. Da ne idemo.

Znate li Petra? Ja ga ne znam. Znam samo da su ga mama i tata juče tražili. Čula sam da nekad bježi od ljudi i pomislila kako bi mi sigurno bio sjajan drug. Šestogodisnji šmeker u prugasto – plavoj majici koji ne želi da se druži sa svima. Plus voli vodu. Imali bismo puno zajedničkih tema.

I vi ste čuli za Petra? Nismo li svi? Juče ga je „njegov svijet“ koji ne poznaje opasnost poveo na prilično mračno i zeznuto mjesto. I Petar je hodao. Pod zemljom. Sedam sati. Sasvim sam. Za tih sedam sati, gore gdje ima sunca, združio je Petar znane i neznane, mlade i stare, dobre i loše, one od kojih bježi i one kojima trči u zagrljaj. Zvao je Petar, onako kako umije. I dozvao. Podsjetio ljude zašto su ljudi i koliko ništa nemamo ako nemamo jedni druge. Koliko smo prazni i siroti ako ne pomiješamo svjetove i ako su nam riječi jedini način da se razumijemo. Koliko je zastrašujuće ogromna roditeljska ljubav i onaj majčin zagrljaj na kraju. Zagrljaj kao kuća, kao sunce, kao život. Kontra vjetru. Kontra svemu.

Ovdje su kiše oduvijek mirisale na tebe. I dok te nisam znala. I dok sam te tražila. Ovdje kiše imaju miris sigurnih i gotovo nikad mirnih luka. U sobici u jednom ćošku svijeta, na krevetu sa rasparenom posteljinom i sitnicama svuda po podu, već vjekovima te čekam dok kapi dobuju čudno, raštimovano, smotano i najjače. Nešto poput moga srca.

Ti si čudesna Afrika, krvavi zalazak sunca, šarena Indija i sve one staklene perlice rasute po užarenoj kaldrmi kojima će se djeca jednog dana radovati. Ti si Kuba sa rukama i šećer na uglu usana. Rusi na mjesecu i so među trepavicama. Tako mi divno staneš u dlan da niko ne bi povjerovao koliko su ti sva mora, sve rijeke, planine i ostale beskonačnosti tijesne. Pa mi dlan mirise na jasmin, mošus i vanilu. Na boju bakra koju kradeš suncu dok drijema i skrivaš mi je pod jastuk, da me jutrom raduje.

Ovdje su kiše oduvijek mirisale na tebe. I onda kad sam te našla. Ovdje kiše mirišu na žednu zemlju. Žednu poput mene za tobom kad na isto odrediste stižemo različitim stazama, pa se prepoznajemo dugo, očima i rukama. Mirišu na tvoj zagrljaj i moju strepnju da ćeš me jednom pustiti. Na tvoje usne i moju sigurnost da ipak nikad nećeš.

Opet je ljeto. Kažu na izmaku. Ti znaš da neka ljeta nikad ne odlaze. Kao ni neke ljubavi. Opet je kiša. U sobici na ćošku svijeta posteljina je i dalje rasparena, a po podu neuredno razbacane sitnice. Nekad ih, prije poljupca, vraćaš na mjesto. Uzalud. Toliko je malo toga na svome mjestu. Ostavi, dođi, voli me. Ko zna koliko je još vjekova na našoj strani…

Jedinstveni obli vragolan atraktivnih neprevaziđenih autentičnosti.

Jedino ona voli Andrijine neurotične akrobacije.

Jedinstveni osjećajni vodič Andrijinim neumoljivim avetima.

Jedina otvorena vrata Andrijinim nebrojenim atipičnostima.

Jedan osunčani vrcavac ali neizostavna amajlija.

Jedna opičena vještica ali nikako antipatična.

Jedna osiona vasiona ali nikako arogantna.

Jednostavno otkačeni vojskovođa anđeoski neuprljanih ambicija.

Jedinstveni ovozemaljski vjesnik aprilski neobuzdanih avantura.

Jedan omiljeni vinovnik ahilovski nepobjedive aure.

Sjećam te se. Ti si moje omiljeno mjesto u Mineapolisu. Proljećni zraci sunca što se uvijek kroz nešto šunjaju: grane, roletnu, prste… Talasanje mora pored čvorova. Odgovor na pitanje zašto se niste ubili ove zime.

Ti si moje posmatranje zalaska sunca s oboda grada. Prelazak s jedne na drugu stranu grada preko Bosfora. Ti si moje gledanje u oči dok preko Bosfora prelazimo s jedne na drugu stranu grada.

Dobro te se sjećam. Zbog tebe sam disao duboko dok sam te osjećao u dubini i nosio u malom mozgu. Zbog tebe sam disao plitko dok sam te osjećao na površini i nosio u rukama.

Zbog tebe i danas dišem duboko i dišem plitko, kako kad, ali uvijek: ili duboko, ili plitko.

Tebe sam pustio u snove, a onda sam snove pustio tebi. Neinspirisani javom, našli smo se u međuprostoru, u kojem smo toliko puta provodili sate, nekad zajedno, nekad sami, uvijek istovremeno. S tobom je život upravo to – međuprostor između jave i sna.

Da, sad sam siguran da te se odlično sjećam. Gravitirajući oko tebe prestao sam da se okrećem oko svoje ose. Ti si osa oko koje se sad okrećem. Koncentrično kružim potpuno dekoncentrisan, ali borim se, kao, da ostanem sav u kolosjeku, u traci, mada nema vajde, odavno sam ispao iz tog dosadnog, ustaljenog ritma. Ispadam iz dosadnog, ustaljenog sebe. Pušim prije ljubljenja, pijan nudim bebe.

Ma znam ko si ti, kako da se ne sjećam. Ti i ja smo bili na Mjesecu. Bili smo na jebenom Mjesecu.

Toliko smo puta virtuelno bili zajedno, da nismo umjeli da budemo zajedno kad smo se konačno spojili. Ti i ja smo učili kako je to imati osobu pored sebe. Ti i ja učimo kako je to imati pravu osobu pored sebe.

Ti i ja… toliko toga. Previše toga. Previše onoga čemu se prepustimo. Što je nečeg više previše, to ga je više nedovoljno. Zato me voli. Nedovoljno previše. Jer, ti i ja smo bili na Mjesecu.

Bili smo na jebenom Mjesecu.

Nešo, dozrela si za jedno pisamce. Lekcija 1. Zapamti ovo: ljudi su šašavi. Šta god i kako god uradiš – neće biti dobro.

– Zove se Neva.
– Zar ne mogaste đetetu dat’ normalno ime?
– Mogasmo, no nas eto, nije bilo volja.

To što te od premilosti zovem Nešo u feminističkim krugovima izazvalo bi revoluciju, osudilo me za ugrožavanje tvog rodno – polnog identiteta i etiketiralo kao majku tuge neprebolne zbog neiznjedrivanja naslednika. Poenta je, ja te samo volim. Duša ti je kao kod nekog Neškoslava, mekana i topla i oblačasta i nasmijana. Zato ćeš ostati Nešo. Ili Rašo. Od radosti – rado – rašo. Tako, ako ti neko nešto kaže, ti se nasmij onako neodoljivo škrbavo i biće dosta. Uči da te ljudi ne bole.

– Šta, jede na tri sata, u minut? Vi ste joj napravili raspored? A ako je gladna prije toga? Pustite je da plače, je l’? Kuku, oni đetetu ne daju da jede kad je gladno, nego gledaju raspored. Kakvi monstrumi. I to se zove psiholozima.

A onda: – Malo vam je debelo ovo dijete, jede li previše? Sedam kila za tri mjeseca? A da joj date malo manje? Poslije će vam bit’ muka da se to skine, nije joj zdravo.

– A da joj nije hladno ovako? Đe joj je kapa? – Ne nosimo joj kapu po suncu u sred maja. – A bogami bi trebalo, ako zaduva.
– A da joj nije vruće ovako? – Možda i jes’, ko će ti ga znat.

Znam maleniću, baš se nije lako snaći sa pripadnicima naše vrste koje, naučićeš već, stručno zovemo „ljudi“. Ljudi dolaze u najrazličitijim oblicima i sa najraznovrsnijim pričama. Zaobiđi one koji dijele savjete nepitani, samo pokušavaju da ti istroše vrijeme, ne znajući šta će sa svojim. Navikni da će svi da te vole dok si nasmijana, tiha, mila, zabavna i čista. Kad se rasplačeš i ukakiš, vratiće te tati i mami. Onim monstrumima koji sve rade naopako i neizmjerno te vole. Pa ćemo da se očistimo, namirišemo, smirimo i opet zajedno smijemo. Kad odrasteš, neće biti ništa drugačije, liše pelena. Uči da te ljudi ne bole. Sebičnost je bolest, a čisto srce prije ili kasnije nađe puteljak do onih koji te neće pustiti ni kada, sad već figurativno, od kojekakvih životnih scenarija budeš punila gaće. Samo malo petlje i biće to sve super.

Odlukom kućnog savjeta koji sačinjavamo tata, tvoji slonići i ja, donesena je odluka da sa tri godine nećeš morati da čitaš Dostojevskog, pišeš sanskrit, ideš na balet, skvoš, džijudžicu, govoriš francuski i sviraš harfu. Biće dovoljno da se u trku pobadaš na glavu, pokušavaš da plivaš u baricama, praviš kolačiće od blata, crtaš po zidovima i konstantno zapitkuješ „a zašto“. Skroz dovoljno. Sve što radiš već je dovoljno.

I hvala. Hvala što nas sa nepuna tri mjeseca učiš da veliki ljudi, koliko god majušni bili, brzo opraštaju i lako zaboravljaju. Da smijeh nije smijeh ako nije presmiješan i ako se cijelo lice ne zgužva, a duša ti ne iskoči na oči. Hvala što si došla da nam pokažeš kako izgleda biće nesposobno da ikome pomisli zlo. Hvala što ne prestajemo da se smijemo svim tvojim forama.

Hvala što smo te, valjda, ljubavlju zaslužili. Volim te. Volimo te.

Ti si naš Nešo lajfkouč.

Da bi živio – čovjek mora da diše. Oko ove jednostavne filozofske premise ne vode se rasprave, ne dižu se bune, nebo ostaje istih boja, proljeće se došunja kao svih prethodnih godina, a cirkus u jesen i dalje napušta grad, ostavljajući ukus blatnjavo – gorak, sjetan i razmazan poput šminke istrošene igračice na trapezu.

Tokom života nekoliko puta prestaješ da dišeš. Suprotno zakonima medicine i biologije, preživiš. Na kratko prestaješ da dišeš onda kad počneš da gubiš. Obično gubiš stvari, ljude, sebe od sebe, sebe od drugih, izgubiš druge koje u stvari nikad nisi imao i malo od onih koju su uvijek nekako tu. Naglavljuješ djeliće u kalup jer voliš da je sve na svome mjestu. Treba ti vremena da shvatiš da naglavljuješ u tijesno i da jednom taman nije zauvijek taman. Poslije ti kažu da se to zove odrastanje.
Prestaješ da diseš onda kada sve one zavežljaje najtoplijih riječi koje si tako divno umio – više ne umiješ. Traziš ih po ćoškovima džepova izlizanih farmerki i nabasaš tek na poneku: stidljivu, samu, uplašenu. Moliš je da izađe, da ti pomogne, da te objasni, makar nasmije, prekine tišinu, utiša buku, nešto, makar nešto. Ništa. Ako dovoljno čekaš, desi se da izađe poneka. Najčešće pogrešna. Gruba. Nemila riječ. Onakva kakve nisi sakrivao po džepovima za bljutave dane. Pa ti bude žao.
Onda, prestaješ da dišeš kad dan protrči bez da te uhvati za ruku ili bar povuče za rukav. Pa stojiš i gledaš ga. Ljutiš se. Naučiš da odrasli nemaju pravo na ljutnju k’o djeca. Dječja je ljutnja kratka i sevap je dijete razljutiti. Ljutnjom odraslog malo ko želi da se bavi. Otrovna je i trajna. Prekida disanje, ruši električne centrale. Poslije sjedimo u mraku jedno spram drugog, ne dišemo i ne vidimo se. Predugo ćutimo. U sebi te uzimam za ruku i kažem:
Zdravo, kako se zoveš?
Hoćeš li da se igramo?
Znaš li da čovjeku cijelog života po malo rastu uši i da je u svakoj smokvi po jedna pčela?
Hoćes li da se zagrlimo i da se ne raspetljamo?
Van sebe držim ruke na krilu i gledam u pod. Ne dam ti da me ometaš dok se igram s tobom. Dok se volim s tobom.
Ne dam, jer samo tako mogu da shvatim: da bi čovjek živio, uopšte ne mora da diše. Dovoljno je da voli.
Kad ispod kože osjetim „volim te“, nebo više nije dosadno plavo, razlije se u bezbroj treperavih bezimenih nijansi. Kad ti kazem „ostani“, pješadija male, skromne vojske napada daleko moćnijeg protivnika i pobjeđuje. U selu je slavlje, krčme su pune, pobijedio je manji, nemoćniji, ali onaj koji vjeruje. Kad ne dišeš, srce jače lupa. Kad hoće da pukne, onda pobjeđuješ. Poslije dođe mekše proljeće, a cirkus nikad ne ode iz tvoga grada. Tada se i riječi vrate, onako zrele, kao breskve, da ti ih opet šapnem na uvo. Ne govorim više: „volim te“, sada kažem: „znam, voliš me“. Pitaćeš kako znam. Šapnucu ti kada zaspis i zvučaće ovako:
Znam da me voliš jer si jedini našao način da čuješ kako mi srce kuca iznutra. Jedini možeš da mi uzmeš riječi i jedini da ih vratiš. Znam, jer ostaješ i kad zaboravim da dišem.
Ujutru se nećeš ni sjećati, ali bićemo tu. Veliki i sjajni. Kao Sunce.

Prosječna trudnoća traje otprilike oko 1100 nivoa Toon blast-a, nekoliko nervnih slomova, par razvoda, 6-7 većih tuba kaladonta i bezbroj dražesnih upadica poput: „Uživaj u trudnoći“, „Spavaj dok još možeš“, „Nećeš imati vremena ni za šta“ i svih onih kulturološki utemeljenih vizija o postpartalnoj „brkatoj majci mučenici“ koja žrtvuje svoj život, ljepotu i mladost, jer jedino tako napaćena može biti dobra majka.

Takođe, ako ste sreće da se tokom ovog uživajućeg perioda susretnete sa mišljenjem više ljekara, možete priuštiti sebi svojevrstan test mentalne stabilnosti i minus deset godina ovozemaljskog staža, kada vam jedan od njih u paničnom maniru kaže da sa vašim djetetom definitivno nešto nije ok i iz džepa istjera ne mali novac za neki od prepopularnih prenatalnih testova. Pa ti sjediš narednih deset dana, grizeš nokte, čupaš kosu, sve ćuteći i radeći ono što bi trebalo raditi da je sve ok. Poslije dođu kul nalazi i sve bude ok, ali dramski zaplet po nekoj karmičkoj liniji mora biti ispoštovan, a neuralna baterija ispražnjena. Stres nas je održao i uvijek mu hvala.

Onda nastaviš da „uživaš“. Spavaš kao beba. Pola sata spavaš, pola sata plačeš, a u međuvremenu trčiš u toalet, ako glagol „trčati“ uopšte više ima smisla. Nisi gladna, jer si pregladnjela tamo oko trećeg mjeseca, kada ti je endokrinolog rekao da trudnoću treba iznijeti na malo povrća, kuvanog mesa, malo sira i jednoj jabuci. Dnevno. Poslije, kad nalazima fali sve i svašta, možeš malo pirinča, pašte, krompira. Koliko da stane u dlan. Po koju čokoladicu ukradeš noću u mrklom mraku, al’ držiš se ok. Udjeljuju ti komplimente i zabezeknjuju se minimalnim dobijanjem na kilaži, pa kontaš da je negdje bilo očekivano da trudna izgledaš kao jorkširska prasica. To je ona predfaza, uvertira u puštanje brka Mandušića Vuka.

I ja sam vam, eto, kao neki psiholog. Ispričah toliko neafirmativnih stvari da bi najjači svjetski lajfkoučevi odustali od pravljenja najbolje verzije mene. Ne bi im se isplatilo. Psiholog baksuz, totalno neki neblaženi tip. Iskreni. Mislim da nam malo toga treba. U pauzama blaženstva.

Ipak, kad je osjetim pod kožom, od sad već skoro tri kila, sve ima smisla. Kad me njen tata zagrli s vrata, pa… Odmah je sve ok. Bude još bolje kad se u papučama kliza kroz kuću i peče smrznuto lisnato tijesto u skladu sa instrukcijama, uz visoku dozu ozbiljnosti.

Elem, ja sam kao neki psiholog. Nisam pročitala knjige o prenatalnoj i postpartalnoj njezi. Nemam razvojne planove. Nekad zaboravim koja smo nedelja. Kupovala sam robicu odmah, dok je još bila tačka. Tu istu robicu sušila sam po mraku, uprkos bapskim pričama da to nikako ne treba raditi. Smatram da je ljepše iskoristiti vjetar, nego na dijete staviti kakvu buđ od robe. Majka kaže da kad je dijete u pitanju uvijek pođem od sebe. Baš ne bih išla kao lišaj, ako mogu kao čeljade.

Ne znam kakav ću roditelj biti. Ne znam na šta ce izaći. Ima li to gdje da se pročita? Šta kažu lajfkoučevi, pozitivni psiholozi i astrolozi?

Ostaću pri svome. Osjećati. Vjerovati. Zvoni telefon. Prizvala sam ih. Ivana iz Energy house-a. Ipak još neko vjeruje da mogu postati najbolja verzija sebe. Odvažno. Otpratim lagano.

Ova verzija kojom danas raspolažem kaže:

Uplašena sam i potpuno sigurna da će sve biti u redu. Garantuju mi njene pantalonice sa oblačkom na guzi i debeljuškasti obraz sa posljednjeg ultrazvuka.

P.S. Batalite najbolju, radite na iskrenoj verziji sebe. Toliko dugujete planeti i tom bubnjaru pod vašim srcem. I ne puštajte brkove, da vas zamolim.

Ti si moja zakačka.
Iza tebe se zaklanjam
kad otkucavam
kao eksplozivna naprava
kad ne želim da napadam
jer u tome i dalje nemam granica.
Za tebe se hvatam
kad s ivice proklizavam
kad se litica otkotrljava
kad se zemlja otvara.
Klasična zakačka.
Na tebe se oslanjam
da ćeš biti najblaža.
Od svih slabosti
ti si mi najdraža.
Na tebe sam ponosan.
Uvijek prisutni tračak nadanja.
Jedini način da sačuvam sebe
od sebe samoga.
Molim te
Ostani. Moja. Zakačka.

Ja ga pamtim po očima, dječačkim, nestašnim. Po kosi preko čela i nezgrapnom hodu.

Pamtim ga po pričama koje je vezao tako da do suza nasmije kako svoje vršnjake tako i mene šesnaestogodišnju. Omiljena mi bila ona kada se po Boki pronio glas da je u risanskoj bolnici, za vrijeme dok se i sam tamo liječio, preminuo momak njegovih godina, pa je narod k’o narod, misleći da je u pitanju on, počeo slati telegrame. Umjesto da uputi na grešku, telegrame o sopstvenoj smrti uredno je skupljao, da bi se po izlasku iz bolnice zahvalio onima koji su učestvovali u žalosti za njim. Žustro gestikulirajuci, priče je pričao kao da su jedini život, jedina stvarnost i kao da će, kada ih jednom privede kraju, svijet nestati. Sjećam ga se kako na prijateljskoj večeri dok svi sa nestrpljenjem čekaju da se postavi još neko jelo na trpezu, on sipa prebranac u pjat i počinje da jede, sam, objašnjavajući da mora da poštuje svoj ritam. Možda sam tada prvi put i počela da razmišljam o tome da je u redu imati svoj ritam, i ne izvinjavati se nikome zbog toga. Očas posla je znao da smandrlja priču o kolaču koji je navodno izmislio, dok ga Branka ne prozove šarlatanom i kaže da je to obična „Čupava Kata“. Kada bi se dohvatili vjere, on, čiji je ista bila poziv, znao je masno da opsuje i ispriča još jednu priču iz djetinjstva u kojoj su se slavila dva Božića, dva Uskrsa i duplo pravili kolači. Način na koji je pričao o tome činio je da sve netrpeljivosti, stege i možda nelagode zbog toga što vjerujemo u isto, ali u različitoj formi, jednostavno isčile.

Bio je od onih „nikad na pola“ ljudi. Omiljen ili omražen. Jednom je u znak protesta, ne znam tačno zbog čega, ležao ispred nekog bagera, dok ga nisu, u sve ležećem položaju ponijeli sa mjesta događaja. Žene su ga voljele, a usudila bih se da mislim, da je uprkos bijelom kvadratiću ispod brade i on transparentno volio njih. Na margini. Nikad na pola.

Dese se svijetu takvi ljudi. Oni koji svojim dolaskom zasvijetle planetu koja se većinom, sa svima nama, često bespredmetno okreće. Poslije, kada odu u neki kišni aprilski dan, pitaš se jesu li ikad i postojali ili si ih samo uobrazio. A jesu, i te kako.

Ko ne zna o kome pišem, žmuri! 🙂

Kunem ti se, vidim nas kako i za dvadeset godina sjedimo kraj istog prozora s pogledom na perašku rivu i kako me sa čuđenjem gledaš dok ti prepričavam kojekakve budalaštine, koje mi se, čudnom igrom nečega, konstantno namještaju. Ne prestaješ da grinjaš kako ti je „’ladno za krsta“ i da nabrajaš razloge zašto ne možemo sjest’ vani. Ne pitaš me šta mi je, nego mi, kad se zagrlimo „u male“ kažeš: „Sve mi je jasno, vidim po kosi“. Ti znaš da mi se lokne neizostavno ispravljaju kad sam pod stresom i da u tome nema ama baš ništa smiješno. Pitaš kad ću te stavit’ u priču. Ne znam kako bih ti rekla, ali ljudi poput tebe su mi na svakoj strani, svakog dana.

Skrećem s teme, ali meni je presmiješno kad se zgražavaš nad nečim i upotrijebiš sintagmu: „Sto sam krsta na sebe stavila!“ uz obavezno odmahivanje rukom od srca ka naprijed da se to nešto isprati, otjera.

Ti voliš planove, ja ti ih često poremetim. Kažeš mi da čovjek, ako me misli imat’ u blizini, vazda mora „bit’ spreman“ i da je lutrija izać’ i u šetnju sa mnom, a ne šta drugo. Kao onda kad smo se u trenerci i izbucanim gaćama, ničim izazvane, našle na ultra dosadnom koncertu klasične muzike. Nikad neću zaboravit’ kako si se tad smijala. Skoro kao što se ja uvijek smijem: nekontrolisano, do bez zraka, do bora oko očiju. To nije baš ličilo na tebe. Nikako. Pogotovo ne na manifestaciji takvog tipa, sram da te bude!

Ti uvijek znaš tačnu temperaturu mora i obavezno nosiš dupli kupaći. Isplačeš se kad ti kažem da pakujem kofere, uz pitanje: „Zar opet, Mili Jojo?“ Ne znam hoćeš li vjerovat’, ali više sam navikla. Posljednji put nisam ni zaplakala, a znamo koliko sam znala ne sušit’ obraza oko toga i još koječega. Mislim da sam konačno shvatila da, bez obzira na to koliko se još puta budem pakovala, postoji samo to jedno mjesto đe ću se raspakovat’.  Kad-tad. Đa’oli ga (s)pakovali.

Oprosti za ono spuštanje niz Pržice kad smo me učili da vozim i kad smo mogle ne bit’ starije jer sam „zaboravila“ da zakočim. U životu dosta slabo kočim. Posebno kad volim. Pardon, vozim. Hvala što si me onda sjela i objasnila mi da je vožnja kao vođenje ljubavi. Ušaltaš u prvu, sasvim lagano, daš malo ubrzanja, hop, druga, treća, gaaaas, četvrta, pa onda lagano kontra ritam, opet do prve. I sve tako. Nikad mi se auto više nije ugasilo. Prestala sam da se plašim. Ponekad po đe što zakačim, neki retrovizor ili konstrukciju uz pomoć koje (po pravilu) neki opsesivno kompulsivni idiot čuva SVOJE parking mjesto, al’ šta da se radi. Pomislim na „Teoriju o vožnji kao vođenju ljubavi“ i uz osmijeh kažem: „Zanijela sam se. Malo“.

Kažeš da me gledaš kao film dok prepričavam sve svoje greške, smjehove i tuge. Da ti to priča neko drugi, sigurno bi „sto krsta na sebe stavila“, uz propratni efekat „jedna glava- sto jezika“, ali mene saslušaš do kraja i onda mi zbunjeno pričaš da je nevjerovatno koliko te razoružavam, da me čak ni kritikovat’ ne umiješ. Ra- zo -ru -ža- vaš. Često čujem tu  riječ. Volim da vjerujem da je to moja dobra osobina. Jesi malo stroga, al’ nisi gruba, kao što umiješ reć’. Samo voliš da te drugi tako doživljavaju.

Sjećaš se kad smo onu noć pošle da šetamo, a završile na starom putu za Krivošije, samo da ti pokažem mjesto odakle zbilja možeš pružit’ ruku i skinut’ zvijezdu? Ne vodim tamo nikoga ko ne razumije. Znaš da vjerujem u magiju i ne dozvoljavam da mi je iko kvari. E pa, sad lijepo pogledaj u desni džep one jaknice u kojoj si te noći bila. Mi kažemo „u koju si tu noć bila“. Ova priča je toliko prisna da ne mora bit’ jezički korektna. Elem, moja zvijezda spava tamo. Dala sam ti je na čuvanje.

I ti hoćeš priču. Ja ti lijepo kažem da pisat’ ne znam. Niti jednu priču nisam napisala ja. Volim riiječi, al’ ne pišem riječi. Pišem srce. Svoje. Trapavo. Pišem svaki red od onda od kada sam kao dijete trčkarala oko tvog bolničkog kreveta u pokušaju da te razveselim. Pišem svaki red od kada sam, već odrasla, podijelila učionicu sa tobom, živeći dane šarene i sive. Jedno seljenje, drugo seljenje. Jedno svašta, drugo svašta…

Vidi, ja ti ovu priču završit’ ne umijem. Biće da je to tako sa stvarima i ljudima koji se ne završavaju.

Zažmurim, a u glavi samo jedna slika. Sveti Đorđe krajem avgusta. Ono nestvarno ljubičasto more. Držimo se za kanap k’o đeca, dok nas barka vuče oko ostrva. Nema žurbe. Uskačemo u barku, moglo bi se malo dalje. Gledaš me malo zabrinuto, jer znaš da mi je nešto palo na pamet. Onda staviš „sto krsta“ i pitaš me prestravljeno: „Mili Jojo, nećeš valjda skakat’ ovdje, u ovU dubinU, đe niđe ničeg nema, znaš li da su rekli da ima ajkula?“

Džaba, radosti, već sam skočila. Nema ljepšeg plavog od dubokog plavog i nema ljepšeg udaha bez onoga kad potpuno ostaneš bez daha. Nema ljepšeg od zvati se prijateljem. Tvojim prijateljem.

U pravu si. Sa mnom je uvijek neizvjesno. Nekad mnogo ćutim. Češće mnogo pričam. Sa mnom je, a ti to znaš, u toj šašavoj neizvjesnosti, sve uvijek tako savršeno sigurno.

Nemoj mi tražiti da ti više pišem priče. Ne umijem. Već sam skočila!