Trudnoća i ostale dijagnoze – Iskustvo 1

, ,

Prosječna trudnoća traje otprilike oko 1100 nivoa Toon blast-a, nekoliko nervnih slomova, par razvoda, 6-7 većih tuba kaladonta i bezbroj dražesnih upadica poput: „Uživaj u trudnoći“, „Spavaj dok još možeš“, „Nećeš imati vremena ni za šta“ i svih onih kulturološki utemeljenih vizija o postpartalnoj „brkatoj majci mučenici“ koja žrtvuje svoj život, ljepotu i mladost, jer jedino tako napaćena može biti dobra majka.

Takođe, ako ste sreće da se tokom ovog uživajućeg perioda susretnete sa mišljenjem više ljekara, možete priuštiti sebi svojevrstan test mentalne stabilnosti i minus deset godina ovozemaljskog staža, kada vam jedan od njih u paničnom maniru kaže da sa vašim djetetom definitivno nešto nije ok i iz džepa istjera ne mali novac za neki od prepopularnih prenatalnih testova. Pa ti sjediš narednih deset dana, grizeš nokte, čupaš kosu, sve ćuteći i radeći ono što bi trebalo raditi da je sve ok. Poslije dođu kul nalazi i sve bude ok, ali dramski zaplet po nekoj karmičkoj liniji mora biti ispoštovan, a neuralna baterija ispražnjena. Stres nas je održao i uvijek mu hvala.

Onda nastaviš da „uživaš“. Spavaš kao beba. Pola sata spavaš, pola sata plačeš, a u međuvremenu trčiš u toalet, ako glagol „trčati“ uopšte više ima smisla. Nisi gladna, jer si pregladnjela tamo oko trećeg mjeseca, kada ti je endokrinolog rekao da trudnoću treba iznijeti na malo povrća, kuvanog mesa, malo sira i jednoj jabuci. Dnevno. Poslije, kad nalazima fali sve i svašta, možeš malo pirinča, pašte, krompira. Koliko da stane u dlan. Po koju čokoladicu ukradeš noću u mrklom mraku, al’ držiš se ok. Udjeljuju ti komplimente i zabezeknjuju se minimalnim dobijanjem na kilaži, pa kontaš da je negdje bilo očekivano da trudna izgledaš kao jorkširska prasica. To je ona predfaza, uvertira u puštanje brka Mandušića Vuka.

I ja sam vam, eto, kao neki psiholog. Ispričah toliko neafirmativnih stvari da bi najjači svjetski lajfkoučevi odustali od pravljenja najbolje verzije mene. Ne bi im se isplatilo. Psiholog baksuz, totalno neki neblaženi tip. Iskreni. Mislim da nam malo toga treba. U pauzama blaženstva.

Ipak, kad je osjetim pod kožom, od sad već skoro tri kila, sve ima smisla. Kad me njen tata zagrli s vrata, pa… Odmah je sve ok. Bude još bolje kad se u papučama kliza kroz kuću i peče smrznuto lisnato tijesto u skladu sa instrukcijama, uz visoku dozu ozbiljnosti.

Elem, ja sam kao neki psiholog. Nisam pročitala knjige o prenatalnoj i postpartalnoj njezi. Nemam razvojne planove. Nekad zaboravim koja smo nedelja. Kupovala sam robicu odmah, dok je još bila tačka. Tu istu robicu sušila sam po mraku, uprkos bapskim pričama da to nikako ne treba raditi. Smatram da je ljepše iskoristiti vjetar, nego na dijete staviti kakvu buđ od robe. Majka kaže da kad je dijete u pitanju uvijek pođem od sebe. Baš ne bih išla kao lišaj, ako mogu kao čeljade.

Ne znam kakav ću roditelj biti. Ne znam na šta ce izaći. Ima li to gdje da se pročita? Šta kažu lajfkoučevi, pozitivni psiholozi i astrolozi?

Ostaću pri svome. Osjećati. Vjerovati. Zvoni telefon. Prizvala sam ih. Ivana iz Energy house-a. Ipak još neko vjeruje da mogu postati najbolja verzija sebe. Odvažno. Otpratim lagano.

Ova verzija kojom danas raspolažem kaže:

Uplašena sam i potpuno sigurna da će sve biti u redu. Garantuju mi njene pantalonice sa oblačkom na guzi i debeljuškasti obraz sa posljednjeg ultrazvuka.

P.S. Batalite najbolju, radite na iskrenoj verziji sebe. Toliko dugujete planeti i tom bubnjaru pod vašim srcem. I ne puštajte brkove, da vas zamolim.

Zakačka

,

Ti si moja zakačka.
Iza tebe se zaklanjam
kad otkucavam
kao eksplozivna naprava
kad ne želim da napadam
jer u tome i dalje nemam granica.
Za tebe se hvatam
kad s ivice proklizavam
kad se litica otkotrljava
kad se zemlja otvara.
Klasična zakačka.
Na tebe se oslanjam
da ćeš biti najblaža.
Od svih slabosti
ti si mi najdraža.
Na tebe sam ponosan.
Uvijek prisutni tračak nadanja.
Jedini način da sačuvam sebe
od sebe samoga.
Molim te
Ostani. Moja. Zakačka.

Ko ne zna o kome pišem, žmuri!

Ja ga pamtim po očima, dječačkim, nestašnim. Po kosi preko čela i nezgrapnom hodu.

Pamtim ga po pričama koje je vezao tako da do suza nasmije kako svoje vršnjake tako i mene šesnaestogodišnju. Omiljena mi bila ona kada se po Boki pronio glas da je u risanskoj bolnici, za vrijeme dok se i sam tamo liječio, preminuo momak njegovih godina, pa je narod k’o narod, misleći da je u pitanju on, počeo slati telegrame. Umjesto da uputi na grešku, telegrame o sopstvenoj smrti uredno je skupljao, da bi se po izlasku iz bolnice zahvalio onima koji su učestvovali u žalosti za njim. Žustro gestikulirajuci, priče je pričao kao da su jedini život, jedina stvarnost i kao da će, kada ih jednom privede kraju, svijet nestati. Sjećam ga se kako na prijateljskoj večeri dok svi sa nestrpljenjem čekaju da se postavi još neko jelo na trpezu, on sipa prebranac u pjat i počinje da jede, sam, objašnjavajući da mora da poštuje svoj ritam. Možda sam tada prvi put i počela da razmišljam o tome da je u redu imati svoj ritam, i ne izvinjavati se nikome zbog toga. Očas posla je znao da smandrlja priču o kolaču koji je navodno izmislio, dok ga Branka ne prozove šarlatanom i kaže da je to obična „Čupava Kata“. Kada bi se dohvatili vjere, on, čiji je ista bila poziv, znao je masno da opsuje i ispriča još jednu priču iz djetinjstva u kojoj su se slavila dva Božića, dva Uskrsa i duplo pravili kolači. Način na koji je pričao o tome činio je da sve netrpeljivosti, stege i možda nelagode zbog toga što vjerujemo u isto, ali u različitoj formi, jednostavno isčile.

Bio je od onih „nikad na pola“ ljudi. Omiljen ili omražen. Jednom je u znak protesta, ne znam tačno zbog čega, ležao ispred nekog bagera, dok ga nisu, u sve ležećem položaju ponijeli sa mjesta događaja. Žene su ga voljele, a usudila bih se da mislim, da je uprkos bijelom kvadratiću ispod brade i on transparentno volio njih. Na margini. Nikad na pola.

Dese se svijetu takvi ljudi. Oni koji svojim dolaskom zasvijetle planetu koja se većinom, sa svima nama, često bespredmetno okreće. Poslije, kada odu u neki kišni aprilski dan, pitaš se jesu li ikad i postojali ili si ih samo uobrazio. A jesu, i te kako.

Ko ne zna o kome pišem, žmuri! 🙂

Kad si mi tražila da ti napišem priču

Kunem ti se, vidim nas kako i za dvadeset godina sjedimo kraj istog prozora s pogledom na perašku rivu i kako me sa čuđenjem gledaš dok ti prepričavam kojekakve budalaštine, koje mi se, čudnom igrom nečega, konstantno namještaju. Ne prestaješ da grinjaš kako ti je „’ladno za krsta“ i da nabrajaš razloge zašto ne možemo sjest’ vani. Ne pitaš me šta mi je, nego mi, kad se zagrlimo „u male“ kažeš: „Sve mi je jasno, vidim po kosi“. Ti znaš da mi se lokne neizostavno ispravljaju kad sam pod stresom i da u tome nema ama baš ništa smiješno. Pitaš kad ću te stavit’ u priču. Ne znam kako bih ti rekla, ali ljudi poput tebe su mi na svakoj strani, svakog dana.

Skrećem s teme, ali meni je presmiješno kad se zgražavaš nad nečim i upotrijebiš sintagmu: „Sto sam krsta na sebe stavila!“ uz obavezno odmahivanje rukom od srca ka naprijed da se to nešto isprati, otjera.

Ti voliš planove, ja ti ih često poremetim. Kažeš mi da čovjek, ako me misli imat’ u blizini, vazda mora „bit’ spreman“ i da je lutrija izać’ i u šetnju sa mnom, a ne šta drugo. Kao onda kad smo se u trenerci i izbucanim gaćama, ničim izazvane, našle na ultra dosadnom koncertu klasične muzike. Nikad neću zaboravit’ kako si se tad smijala. Skoro kao što se ja uvijek smijem: nekontrolisano, do bez zraka, do bora oko očiju. To nije baš ličilo na tebe. Nikako. Pogotovo ne na manifestaciji takvog tipa, sram da te bude!

Ti uvijek znaš tačnu temperaturu mora i obavezno nosiš dupli kupaći. Isplačeš se kad ti kažem da pakujem kofere, uz pitanje: „Zar opet, Mili Jojo?“ Ne znam hoćeš li vjerovat’, ali više sam navikla. Posljednji put nisam ni zaplakala, a znamo koliko sam znala ne sušit’ obraza oko toga i još koječega. Mislim da sam konačno shvatila da, bez obzira na to koliko se još puta budem pakovala, postoji samo to jedno mjesto đe ću se raspakovat’.  Kad-tad. Đa’oli ga (s)pakovali.

Oprosti za ono spuštanje niz Pržice kad smo me učili da vozim i kad smo mogle ne bit’ starije jer sam „zaboravila“ da zakočim. U životu dosta slabo kočim. Posebno kad volim. Pardon, vozim. Hvala što si me onda sjela i objasnila mi da je vožnja kao vođenje ljubavi. Ušaltaš u prvu, sasvim lagano, daš malo ubrzanja, hop, druga, treća, gaaaas, četvrta, pa onda lagano kontra ritam, opet do prve. I sve tako. Nikad mi se auto više nije ugasilo. Prestala sam da se plašim. Ponekad po đe što zakačim, neki retrovizor ili konstrukciju uz pomoć koje (po pravilu) neki opsesivno kompulsivni idiot čuva SVOJE parking mjesto, al’ šta da se radi. Pomislim na „Teoriju o vožnji kao vođenju ljubavi“ i uz osmijeh kažem: „Zanijela sam se. Malo“.

Kažeš da me gledaš kao film dok prepričavam sve svoje greške, smjehove i tuge. Da ti to priča neko drugi, sigurno bi „sto krsta na sebe stavila“, uz propratni efekat „jedna glava- sto jezika“, ali mene saslušaš do kraja i onda mi zbunjeno pričaš da je nevjerovatno koliko te razoružavam, da me čak ni kritikovat’ ne umiješ. Ra- zo -ru -ža- vaš. Često čujem tu  riječ. Volim da vjerujem da je to moja dobra osobina. Jesi malo stroga, al’ nisi gruba, kao što umiješ reć’. Samo voliš da te drugi tako doživljavaju.

Sjećaš se kad smo onu noć pošle da šetamo, a završile na starom putu za Krivošije, samo da ti pokažem mjesto odakle zbilja možeš pružit’ ruku i skinut’ zvijezdu? Ne vodim tamo nikoga ko ne razumije. Znaš da vjerujem u magiju i ne dozvoljavam da mi je iko kvari. E pa, sad lijepo pogledaj u desni džep one jaknice u kojoj si te noći bila. Mi kažemo „u koju si tu noć bila“. Ova priča je toliko prisna da ne mora bit’ jezički korektna. Elem, moja zvijezda spava tamo. Dala sam ti je na čuvanje.

I ti hoćeš priču. Ja ti lijepo kažem da pisat’ ne znam. Niti jednu priču nisam napisala ja. Volim riiječi, al’ ne pišem riječi. Pišem srce. Svoje. Trapavo. Pišem svaki red od onda od kada sam kao dijete trčkarala oko tvog bolničkog kreveta u pokušaju da te razveselim. Pišem svaki red od kada sam, već odrasla, podijelila učionicu sa tobom, živeći dane šarene i sive. Jedno seljenje, drugo seljenje. Jedno svašta, drugo svašta…

Vidi, ja ti ovu priču završit’ ne umijem. Biće da je to tako sa stvarima i ljudima koji se ne završavaju.

Zažmurim, a u glavi samo jedna slika. Sveti Đorđe krajem avgusta. Ono nestvarno ljubičasto more. Držimo se za kanap k’o đeca, dok nas barka vuče oko ostrva. Nema žurbe. Uskačemo u barku, moglo bi se malo dalje. Gledaš me malo zabrinuto, jer znaš da mi je nešto palo na pamet. Onda staviš „sto krsta“ i pitaš me prestravljeno: „Mili Jojo, nećeš valjda skakat’ ovdje, u ovU dubinU, đe niđe ničeg nema, znaš li da su rekli da ima ajkula?“

Džaba, radosti, već sam skočila. Nema ljepšeg plavog od dubokog plavog i nema ljepšeg udaha bez onoga kad potpuno ostaneš bez daha. Nema ljepšeg od zvati se prijateljem. Tvojim prijateljem.

U pravu si. Sa mnom je uvijek neizvjesno. Nekad mnogo ćutim. Češće mnogo pričam. Sa mnom je, a ti to znaš, u toj šašavoj neizvjesnosti, sve uvijek tako savršeno sigurno.

Nemoj mi tražiti da ti više pišem priče. Ne umijem. Već sam skočila!

Fliper sa G tačkom

Muškarci tvrde da su žene komplikovane. Žene tvrde da su svi muškarci isti. Po muškarcima, žene ne znaju šta hoće. Po ženama, muškarci hoće samo seks. Muškarci kažu da žene poslije nekog vremena prečesto boli glava. Žene kažu da ih muškarci poslije nekog vremena ne posmatraju kao žene, već kao zarđali fliper i da uvijek ubacuju u istu rupicu. Šablonski, jednoobrazno, opet, istim tempom. Tada i počinje da ih “boli glava”. Kad žene “zaboli glava” muškarce obično “zaboli muškost”. Onda i jedni i drugi tako bolni, prose za malo pažnje na nekoj trećoj strani, tražeći milovanje na smrt ranjenog ega. I to se, uglavnom, završava preko kreveta. Tuđeg. U raznim pozama Kama Sutre. Sa tim nekim trećim, dostupnim. Usputnim. Koji je nalik. Koja je nalik.

Ne razgovara se. Samo se udalji. I muškarci i žene se do bola pale na pretpostavljanje. Što su maštovitiji, pretpostavljanje ima više različitih scenarija. Svaki scenario, pak, vodi do dva epiloga. Naravno, žene su kučke, a muškarci su svi isti. Sjajno tle za razvijanje lijepih vrijednosti, da ne kažem ljubavi, jer ko još danas, osim romantičnih idiota, alkosa i propalih umjetnika, koristi riječ Ljubav?

Ljubav je takav retro kliše, zaboga, prevaziđimo to. Ljubav boli. Ljubav ima rok trajanja. Nije korisna. Ekonomična. Ljubav ne podiže djecu. Od ljubavi se ne živi. Živi se od dobrog ugovora između najmanje komplikovane i onoga koji barem tu jednu rupu s uspjehom potrefi. Jednom mjesečno. Statistike radi. Jednoobrazno, istim tempom, opet. Dok mašta o drugoj. Dok mašta o drugom.

Čitam prije par dana, Klepetan se vratio Malenoj, šesnaestu godinu za redom. Za neupućene, Klepetan i Malena su rode. Izgleda da “niža bića” još uvijek imaju neku kategoriju poput te “izlizane” ljubavi. Ne da mi se da mislim da je do seksa.

Ljubav zbilja nije ništa pretjerano romantično. Ljubav je kad ostaneš. Ili kad se vratiš. Nije uvijek prijatna, ali ne boli. Nije korisna za računicu, ali je korisna za sve ostalo. Ljubav ne podiže djecu, ali definitivno od njih pravi dobre ljude. Od ljubavi se ne živi, ali se bez nje vrlo brzo umre. Ljubav mašta sama o sebi. Šalje ego u ćošak. Ne zavisi od drugog, a drugom daje sve. Ljubav nije fliper sa pokvarenim dugmićima. Ljubav je fliper sa G tačkom. Ljubav je kad ne umiješ da objasniš stepen ludila, ježenja kože, strasti, ostajanja, prisutnosti, nelakoće, prijatnosti, vezanosti, pa malo pogneš glavu i kroz osmijeh kažeš: “Donijela te roda”!

 

Izgovaram te javno

Tvoj se dodir najljepše osjeća zatvorenih očiju
nepostojanjem rastojanja
intimnošću do utrnutosti

Ti Suncu čuvaš zrake dok spava
umornim anđelima slijećeš na rame
na obrazima griješ promrzle prste

Unosiš mir u ove bezglave vrtloge
za šest dana praznika u nedjelji
sedmog se zahvaljujem prije spavanja

Tkaš Mjesečeve niti kroz moje snove
Konačno sam, u mraku, u miru sa sobom
I predsobljem, hodnicima i ulazom

O tebi mislim u decenijama.
Radujući se sjećanjima
prevladao sam prolaznost

Ne skrivam te od đavola
ignorišem stare mudrosti:
izgovaram te javno.

Za žene koje je „teško“ voljeti – Warsan Shire

Ti si konj koji trči sam
a on pokušava da te ukroti
poredi te s nemogućim autoputem
s kućom koja gori
kaže da ga zaslepljuješ
da nikad ne bi mogao da te ostavi
zaboravi
poželi bilo koga osim tebe

Od tebe mu se vrti
nesavladiva si
svaka žena prije ili poslije tebe
utopljena je u tvom imenu
usta su mu puna tebe
njegovi zubi bole sjećanjem na ukus
njegovo je tijelo samo duga sjenka u potrazi za tvojom
ali ti si uvijek previše intenzivna
plašiš ga načinom na koji ga želiš
bestidno i požrtvovano

kaže ti da nijedan čovjek nije ravan onom koji živi u tvojoj glavi.

I ti si pokušala da se promijeniš, zar ne?
Više si ćutala
pokušala da budeš mekša
ljepša
manje prisutna, manje budna
ali čak si i dok spavaš mogla da osjetiš kako u svojim snovima putuje daleko od tebe
i šta si htjela nakon svega, mila
da mu uđeš u glavu?
Ne možeš od ljudi napraviti dom
neko je to već morao da ti kaže
i ako želi da ode
pusti ga da ode
ti si užasavajuća
i čudna i prelijepa
nešto što ne umije baš svako da voli.

(Prevod/transkripcija: Andrija Dulović)

I najgora izdanja se štampaju

– Od kad se družimo, ovo je tvoje najgore izdanje – reče mi sinoć prijatelj.

Čudno, pomislih. Jela sam tiramisu za ručak, morala bih biti sretna. Iz poslovnih pantalona “na crtu” uletjela sam u iscijepane farmerke i bijele patike. Do prije dva sata bila sam pred grupom mladih, doduše malo anemičnih ljudi i učila ih onome u šta nikad nisam prestala da vjerujem. Prije toga sam dala intervju za lokalni radio koji sam prekinula tačno tri puta, na opšte čuđenje sagovornice, jer “baš je dobro, sve je super”. Ne, ne, nije super, očajno je. Ne sviđaju mi se vaša pitanja, ne sviđaju mi se moji odgovori. Opet, molila bih. I izvinite, ne volim kad kočim. Na kraju sam je molila da mi javi kada će intervju biti emitovan, čisto da znam da ga ne slušam.

Uživam u javnom nastupu koji nije radijski intervju. Moje radionice zasigurno nisu najbolje, ali su moje. Uzorak nikada nije slučajan. 22 ih je. Jedan momčić izgovara Đorđeve riječi od prije deset godina. Iste riječi, sa istim stavom. Đorđe je bio moj prvi tinejdžerski izbor. Kažem izbor, jer o ljubavi danas mislim na drugi način. Elem, sve se vrti i dođe ti ispred nosa onda kad nešto odluči da treba. Snažan je, siguran, razborit, ozbiljan, kao da je već nažuljan iskustvom. Misli da zna šta hoće i neće. Uživam da ga slušam. Riječima se suprotstavlja, a očima traži zaklon. Neću da mu kažem da će mu sve to vjerovatno kroz nekih desetak godina pasti u vodu, jer i sama vjerujem, još uvijek, da ima izuzetaka. Ne vjerujem. Lažem sebe. I vas. Užasno je lagati. U grupi je i jedna djevojčica kovrdžave kose. Nosi starke, izlizani džins i veliki džemper jarke boje. Igramo igru predstavljanja.

– Kada neko kaže Đorđa, voljela bih da ljudi pomisle na glumu.

Mirno dišem i prihvatam svaku igru. Krugovi se zatvaraju sami, prirodno, najprirodnije, čak i onda kada mislite da ste ih zatvorili mnogo prije. Đorđe je glumio. Nekad sam mu pomagala čitajući replike i dajući savjete koje je tražio reda radi, a ne zato što su mu stvarno trebali. Samodovoljnost mi je uvijek bila iritantna. Dakle, sve se vrati tamo gdje počne, da na tom mjestu i završi. Mogu reći da me to čini vrlo zadovoljnom.

U pokušaju da moje najgore izdanje bar malo popravi, prijatelj kuva vino i po podu slaže pomorske karte stare dvadesetak godina. Iako ne mogu da se snađem, smiruje me da sjedim na podu i gledam u njih. Mapa Krfa. Volim Krf. Na Krf sam išla sa drugaricama, za koje više nisam sigurna da su mi drugarice, a bukvalno ne bih znala da kažem zašto. Privremenost me strašno boli. Elem, tražim Paleokastricu, nema boga da je mogu nać’. Igumenica, od Igumenice do Krfa, klizim prstom, trebala bi biti uz obalu, sa spoljne strane. Na Paleokastrici smo te godine upoznale Srđu, simpatičnog momka, jedriličara, slobodnjaka, svježe razvedenog od žene koju voli i beskrajno tužnog. Ipak je plavu slobodu volio više. Eto, na šta sve asocira jedna obična pomorska karta Krfa. Pijem još malo tog marljivo skuvanog vina. Zahvalim. Cijenim i uvijek pamtim kad neko nešto uradi za mene. Odem doma. Pokrivam se jorganom preko glave i tako provodim noć.

Meni nešto nije nikakva utjeha što sve prođe. Uvijek sam željela da pišem o onome što ostaje. U Risnu pada snijeg, 25. februara. Presmiješno. Ne ustajem da brojim pahulje. Nije me stalo. Od svega bih najviše voljela da nismo privremeni. Barem mi koji tvrdimo da imamo muda da ostanemo.

Da ostanem. Da ostaneš. Da me pitaš kako sam. Da ti kažem: “Hladno mi je”. I da odmah bude manje hladno. I da odmah bude sve ok.

Gdje su zvijezde blizu

Da pođemo negdje da se volimo. Da ti pričam šta vidim kad zažmurim i koliko smiješne znaju biti sjenke na zidu. Da ti prebiram po dlanu i na kraju te ubijedim da ćeš živjeti kao kornjača sa Galapagosa, jer sam izmislila neku najdužu liniju i odlučila da je to ta – životna. Jer mi odgovara da postojiš vjekovima. Da te izazivam na objašnjavanje neobjašnjivog samo kako bi prestao da vjeruješ u vrijeme i kako ulicu kojom hodamo ne bi mjerio minutima. Kako bi počeo da je mjeriš ritmom moga glasa. Ili ćutanjem. Ili onim smijehom što mi se otme kad god ne treba.

Da odemo negdje da se gledamo. Do sramote. Do crvenih obraza slučajnih prolaznika. I tek prste da zapletemo. Da ti lukavo podvalim miris snijega, cimeta, novog proljeća, mente i ruzmarina. Da mi misli hvataš kao djeca leptire i da se nikad ne umoriš jer su naprosto divni, šareni i nježni. Da me vodiš na ono mjesto gdje su zvijezde blizu. Pružim ruku, hop, i moja je! Poslije ti je dam, da vidiš kako se smije. Na ono mjesto gdje bih te ljubila kad mi se ljubiš i gdje ne postoji šansa da mi vrag zamrsi lokne i podapne nogu, da te poljubila ne bih.

Hajde, vodi me! Istina, imamo pun zavežljaj vjekova, al’ jedan mi leptir, tu ispod kože, tvrdi da je ovo naš.