Nešo, dozrela si za jedno pisamce. Lekcija 1. Zapamti ovo: ljudi su šašavi. Šta god i kako god uradiš – neće biti dobro.

– Zove se Neva.
– Zar ne mogaste đetetu dat’ normalno ime?
– Mogasmo, no nas eto, nije bilo volja.

To što te od premilosti zovem Nešo u feminističkim krugovima izazvalo bi revoluciju, osudilo me za ugrožavanje tvog rodno – polnog identiteta i etiketiralo kao majku tuge neprebolne zbog neiznjedrivanja naslednika. Poenta je, ja te samo volim. Duša ti je kao kod nekog Neškoslava, mekana i topla i oblačasta i nasmijana. Zato ćeš ostati Nešo. Ili Rašo. Od radosti – rado – rašo. Tako, ako ti neko nešto kaže, ti se nasmij onako neodoljivo škrbavo i biće dosta. Uči da te ljudi ne bole.

– Šta, jede na tri sata, u minut? Vi ste joj napravili raspored? A ako je gladna prije toga? Pustite je da plače, je l’? Kuku, oni đetetu ne daju da jede kad je gladno, nego gledaju raspored. Kakvi monstrumi. I to se zove psiholozima.

A onda: – Malo vam je debelo ovo dijete, jede li previše? Sedam kila za tri mjeseca? A da joj date malo manje? Poslije će vam bit’ muka da se to skine, nije joj zdravo.

– A da joj nije hladno ovako? Đe joj je kapa? – Ne nosimo joj kapu po suncu u sred maja. – A bogami bi trebalo, ako zaduva.
– A da joj nije vruće ovako? – Možda i jes’, ko će ti ga znat.

Znam maleniću, baš se nije lako snaći sa pripadnicima naše vrste koje, naučićeš već, stručno zovemo „ljudi“. Ljudi dolaze u najrazličitijim oblicima i sa najraznovrsnijim pričama. Zaobiđi one koji dijele savjete nepitani, samo pokušavaju da ti istroše vrijeme, ne znajući šta će sa svojim. Navikni da će svi da te vole dok si nasmijana, tiha, mila, zabavna i čista. Kad se rasplačeš i ukakiš, vratiće te tati i mami. Onim monstrumima koji sve rade naopako i neizmjerno te vole. Pa ćemo da se očistimo, namirišemo, smirimo i opet zajedno smijemo. Kad odrasteš, neće biti ništa drugačije, liše pelena. Uči da te ljudi ne bole. Sebičnost je bolest, a čisto srce prije ili kasnije nađe puteljak do onih koji te neće pustiti ni kada, sad već figurativno, od kojekakvih životnih scenarija budeš punila gaće. Samo malo petlje i biće to sve super.

Odlukom kućnog savjeta koji sačinjavamo tata, tvoji slonići i ja, donesena je odluka da sa tri godine nećeš morati da čitaš Dostojevskog, pišeš sanskrit, ideš na balet, skvoš, džijudžicu, govoriš francuski i sviraš harfu. Biće dovoljno da se u trku pobadaš na glavu, pokušavaš da plivaš u baricama, praviš kolačiće od blata, crtaš po zidovima i konstantno zapitkuješ „a zašto“. Skroz dovoljno. Sve što radiš već je dovoljno.

I hvala. Hvala što nas sa nepuna tri mjeseca učiš da veliki ljudi, koliko god majušni bili, brzo opraštaju i lako zaboravljaju. Da smijeh nije smijeh ako nije presmiješan i ako se cijelo lice ne zgužva, a duša ti ne iskoči na oči. Hvala što si došla da nam pokažeš kako izgleda biće nesposobno da ikome pomisli zlo. Hvala što ne prestajemo da se smijemo svim tvojim forama.

Hvala što smo te, valjda, ljubavlju zaslužili. Volim te. Volimo te.

Ti si naš Nešo lajfkouč.

Da bi živio – čovjek mora da diše. Oko ove jednostavne filozofske premise ne vode se rasprave, ne dižu se bune, nebo ostaje istih boja, proljeće se došunja kao svih prethodnih godina, a cirkus u jesen i dalje napušta grad, ostavljajući ukus blatnjavo – gorak, sjetan i razmazan poput šminke istrošene igračice na trapezu.

Tokom života nekoliko puta prestaješ da dišeš. Suprotno zakonima medicine i biologije, preživiš. Na kratko prestaješ da dišeš onda kad počneš da gubiš. Obično gubiš stvari, ljude, sebe od sebe, sebe od drugih, izgubiš druge koje u stvari nikad nisi imao i malo od onih koju su uvijek nekako tu. Naglavljuješ djeliće u kalup jer voliš da je sve na svome mjestu. Treba ti vremena da shvatiš da naglavljuješ u tijesno i da jednom taman nije zauvijek taman. Poslije ti kažu da se to zove odrastanje.
Prestaješ da diseš onda kada sve one zavežljaje najtoplijih riječi koje si tako divno umio – više ne umiješ. Traziš ih po ćoškovima džepova izlizanih farmerki i nabasaš tek na poneku: stidljivu, samu, uplašenu. Moliš je da izađe, da ti pomogne, da te objasni, makar nasmije, prekine tišinu, utiša buku, nešto, makar nešto. Ništa. Ako dovoljno čekaš, desi se da izađe poneka. Najčešće pogrešna. Gruba. Nemila riječ. Onakva kakve nisi sakrivao po džepovima za bljutave dane. Pa ti bude žao.
Onda, prestaješ da dišeš kad dan protrči bez da te uhvati za ruku ili bar povuče za rukav. Pa stojiš i gledaš ga. Ljutiš se. Naučiš da odrasli nemaju pravo na ljutnju k’o djeca. Dječja je ljutnja kratka i sevap je dijete razljutiti. Ljutnjom odraslog malo ko želi da se bavi. Otrovna je i trajna. Prekida disanje, ruši električne centrale. Poslije sjedimo u mraku jedno spram drugog, ne dišemo i ne vidimo se. Predugo ćutimo. U sebi te uzimam za ruku i kažem:
Zdravo, kako se zoveš?
Hoćeš li da se igramo?
Znaš li da čovjeku cijelog života po malo rastu uši i da je u svakoj smokvi po jedna pčela?
Hoćes li da se zagrlimo i da se ne raspetljamo?
Van sebe držim ruke na krilu i gledam u pod. Ne dam ti da me ometaš dok se igram s tobom. Dok se volim s tobom.
Ne dam, jer samo tako mogu da shvatim: da bi čovjek živio, uopšte ne mora da diše. Dovoljno je da voli.
Kad ispod kože osjetim „volim te“, nebo više nije dosadno plavo, razlije se u bezbroj treperavih bezimenih nijansi. Kad ti kazem „ostani“, pješadija male, skromne vojske napada daleko moćnijeg protivnika i pobjeđuje. U selu je slavlje, krčme su pune, pobijedio je manji, nemoćniji, ali onaj koji vjeruje. Kad ne dišeš, srce jače lupa. Kad hoće da pukne, onda pobjeđuješ. Poslije dođe mekše proljeće, a cirkus nikad ne ode iz tvoga grada. Tada se i riječi vrate, onako zrele, kao breskve, da ti ih opet šapnem na uvo. Ne govorim više: „volim te“, sada kažem: „znam, voliš me“. Pitaćeš kako znam. Šapnucu ti kada zaspis i zvučaće ovako:
Znam da me voliš jer si jedini našao način da čuješ kako mi srce kuca iznutra. Jedini možeš da mi uzmeš riječi i jedini da ih vratiš. Znam, jer ostaješ i kad zaboravim da dišem.
Ujutru se nećeš ni sjećati, ali bićemo tu. Veliki i sjajni. Kao Sunce.

Prosječna trudnoća traje otprilike oko 1100 nivoa Toon blast-a, nekoliko nervnih slomova, par razvoda, 6-7 većih tuba kaladonta i bezbroj dražesnih upadica poput: „Uživaj u trudnoći“, „Spavaj dok još možeš“, „Nećeš imati vremena ni za šta“ i svih onih kulturološki utemeljenih vizija o postpartalnoj „brkatoj majci mučenici“ koja žrtvuje svoj život, ljepotu i mladost, jer jedino tako napaćena može biti dobra majka.

Takođe, ako ste sreće da se tokom ovog uživajućeg perioda susretnete sa mišljenjem više ljekara, možete priuštiti sebi svojevrstan test mentalne stabilnosti i minus deset godina ovozemaljskog staža, kada vam jedan od njih u paničnom maniru kaže da sa vašim djetetom definitivno nešto nije ok i iz džepa istjera ne mali novac za neki od prepopularnih prenatalnih testova. Pa ti sjediš narednih deset dana, grizeš nokte, čupaš kosu, sve ćuteći i radeći ono što bi trebalo raditi da je sve ok. Poslije dođu kul nalazi i sve bude ok, ali dramski zaplet po nekoj karmičkoj liniji mora biti ispoštovan, a neuralna baterija ispražnjena. Stres nas je održao i uvijek mu hvala.

Onda nastaviš da „uživaš“. Spavaš kao beba. Pola sata spavaš, pola sata plačeš, a u međuvremenu trčiš u toalet, ako glagol „trčati“ uopšte više ima smisla. Nisi gladna, jer si pregladnjela tamo oko trećeg mjeseca, kada ti je endokrinolog rekao da trudnoću treba iznijeti na malo povrća, kuvanog mesa, malo sira i jednoj jabuci. Dnevno. Poslije, kad nalazima fali sve i svašta, možeš malo pirinča, pašte, krompira. Koliko da stane u dlan. Po koju čokoladicu ukradeš noću u mrklom mraku, al’ držiš se ok. Udjeljuju ti komplimente i zabezeknjuju se minimalnim dobijanjem na kilaži, pa kontaš da je negdje bilo očekivano da trudna izgledaš kao jorkširska prasica. To je ona predfaza, uvertira u puštanje brka Mandušića Vuka.

I ja sam vam, eto, kao neki psiholog. Ispričah toliko neafirmativnih stvari da bi najjači svjetski lajfkoučevi odustali od pravljenja najbolje verzije mene. Ne bi im se isplatilo. Psiholog baksuz, totalno neki neblaženi tip. Iskreni. Mislim da nam malo toga treba. U pauzama blaženstva.

Ipak, kad je osjetim pod kožom, od sad već skoro tri kila, sve ima smisla. Kad me njen tata zagrli s vrata, pa… Odmah je sve ok. Bude još bolje kad se u papučama kliza kroz kuću i peče smrznuto lisnato tijesto u skladu sa instrukcijama, uz visoku dozu ozbiljnosti.

Elem, ja sam kao neki psiholog. Nisam pročitala knjige o prenatalnoj i postpartalnoj njezi. Nemam razvojne planove. Nekad zaboravim koja smo nedelja. Kupovala sam robicu odmah, dok je još bila tačka. Tu istu robicu sušila sam po mraku, uprkos bapskim pričama da to nikako ne treba raditi. Smatram da je ljepše iskoristiti vjetar, nego na dijete staviti kakvu buđ od robe. Majka kaže da kad je dijete u pitanju uvijek pođem od sebe. Baš ne bih išla kao lišaj, ako mogu kao čeljade.

Ne znam kakav ću roditelj biti. Ne znam na šta ce izaći. Ima li to gdje da se pročita? Šta kažu lajfkoučevi, pozitivni psiholozi i astrolozi?

Ostaću pri svome. Osjećati. Vjerovati. Zvoni telefon. Prizvala sam ih. Ivana iz Energy house-a. Ipak još neko vjeruje da mogu postati najbolja verzija sebe. Odvažno. Otpratim lagano.

Ova verzija kojom danas raspolažem kaže:

Uplašena sam i potpuno sigurna da će sve biti u redu. Garantuju mi njene pantalonice sa oblačkom na guzi i debeljuškasti obraz sa posljednjeg ultrazvuka.

P.S. Batalite najbolju, radite na iskrenoj verziji sebe. Toliko dugujete planeti i tom bubnjaru pod vašim srcem. I ne puštajte brkove, da vas zamolim.

Ti si moja zakačka.
Iza tebe se zaklanjam
kad otkucavam
kao eksplozivna naprava
kad ne želim da napadam
jer u tome i dalje nemam granica.
Za tebe se hvatam
kad s ivice proklizavam
kad se litica otkotrljava
kad se zemlja otvara.
Klasična zakačka.
Na tebe se oslanjam
da ćeš biti najblaža.
Od svih slabosti
ti si mi najdraža.
Na tebe sam ponosan.
Uvijek prisutni tračak nadanja.
Jedini način da sačuvam sebe
od sebe samoga.
Molim te
Ostani. Moja. Zakačka.

Vrlo rano postalo je jasno da neću biti genije. U školu sam krenula sa punih sedam i po godina, pocijepanih koljena i tinjajućeg hiperaktivnog poremećaja. I dok su moji vršnjaci već znali da crtaju, pišu, dijele s ostatkom i sviraju Betovenovu Devetu simfoniju, ja sam u prvi razred ušetala lagano, s ogromnom ljubičastom torbom i s lica nesilaznim osmijehom. Mangup. Od slova- ništa, od brojeva- još manje.

Ispred škole su se (i tada, da ne pomislite da je to isključivo manir današnjih roditelja) tiskali uzbuđeni “stariji polaznici”, prepričavajući šta sve njihove pametne g’avice znaju, a to se uči tek u… pa recimo, petom razredu.

– A ovaj moj ti je naučio slova sa četiri godine! – jedna će majka uzbuđeno.

– A ja ne znam, ovaj moj je prepametan, al je lijen, bojim se kako će! – dodaće druga.

– Moja mala sve ovo zna, njoj će dosadno bit! – nadovezala bi se treća. I sve tako.

Mene su jednostavno doveli u školu. Mama je povremenim blagim pritiscima na moja ramena pokušavala da obuzda nekontrolisano skakutanje čiji intenzitet nije opadao ni pod pritiskom novog stanovnika mojih malih leđa, đačke torbe. Smijala se, pa sam iz toga zaključila da je ipak u redu da nastavim da skačem. Čisto tako, da vide da ni ja u školu nisam došla nespremna. Znala sam mnogo toga. Znala sam da vidim boje tamo gdje su drugi dokazali da ih nema, da otrčim gdje ni dječaci nisu smjeli, da umislim da sam slijepi miš i naopačke visim sa ni malo stabilne grane dok mi se koljena ne užare. Znala sam da zujim. Da se izvinim travi kada je slučajno u trku zgazim i stavim zavoj na šapu povrijeđenog psića. Malo li je to za sedam godina života?

Međutim, nisam znala da mirujem. Poslije mnogo godina naučila sam da su to pametni ljudi nazvali hiperaktivnim poremećajem. To ti je ono kad na jednoj stolici mogu da te nađu u nebrojeno mnogo položaja u isto tako kratkom vremenskom intervalu. Samo što ne odšiješ platno i ne sakriješ se u postavu. Crv u dupetu, rekli bi neki. Leptiri u glavi, rekla bih ja. I to leptiri od kojih svaki leti na svoju stranu, a ti ubijeđen da možeš sve da ih pohvataš i malo se poigraš sa njima. Nezgodno za roditelje. Vrlo.

Nisam mogla da sjedim, nisam voljela da mi se čitaju bajke, da mi se pričaju priče, da slažem puzle, da jedem sjedeći, da spavam, da sušim kosu, da ćutim, da mislim o čemu mi je rečeno da treba da mislim. Podvlačim MOGLA.

Iako nikad poređena sa drugom djecom, govorili su mi šta druga djeca vole, te da bih ja mogla probati nešto slično, možda bi mi se svidjelo. Znala sam da bi TREBALO i obećavala sebi da ja želim, da mogu, da hoću da saslušam bajku, da ako to vole druga djeca, zašto bi meni bilo interesantniije da razgovaram sa pomorandžinim drvetom ispred kuće… U najvećem broju slučajeva, pod pritiskom “leptira” osujećivala sam potrebu da budem kao druga djeca i već nakon prve rečenice bajke koju je majka svaki put sa istim entuzijazmom počinjala da čita, bila na drugom kraju prostorije, povučena neobjašnjivom silom protiv koje nisam mogla. Nikad osuđena zbog “stanja”, nazvana bezobraznom ili slično, rasla sam uz podršku i ljubav, ali i stalno podsticanje na “kanalisanje leptira”.

U onom pomenutom prvom razredu, često sam šetala po učionici i gledala kroz prozor. Nisam mogla da shvatim da se užina jede kad zvoni, nego sam morala jesti kada sam gladna, što je često rezultiralo odmotavanjem maminih kulinarskih radinosti na sred časa, uz protokolarno postavljanje salvete umjesto stolnjaka. Djeca su do tada već naučila da tolerišu dosadu i potrebu za sjedanjem. Ja ne. I nisam se dobro osjećala zbog toga. Većinom.

Zato, dragi moji, ovom prilikom bih podvukla nekoliko bitnih stavki. Hiperaktivno dijete NIJE razmaženo dijete. Hiperaktivno dijete NIJE bezobrazno dijete. Hiperaktivno dijete NIJE intelektualno deficitarno. Hiperaktivno dijete HOĆE, ali NE MOŽE. Hiperaktivno dijete je najčešće HIPERSENZITIVNO dijete.

Prema tome, dragi roditelji hiperaktivnog djeteta, vašim (ne)angažovanjem kreirate hiperaktivno ZAPUŠTENO ili hiperaktivno USMJERENO dijete. Ja sam, na moju sreću, bila ovo drugo. O utrošku živaca mi je mučno i da mislim. Podrška, ljubav i pravilna kritika, umjesto osuđivanja, odbijanja, omalovažavanja. Djeca sama sebe kritikuju i doživljavaju bolje nego što vi mislite. I kad nešto ne mogu, trebaju vas.

Ja sam, eto, slova naučila. Znam i poneku rečenicu da sastavim. Brojeve nisam naučila nikad. I dalje nisam sigurna čemu zaista služe. Vremenom sam naučila i da mirujem onoliko koliko je to socijalno poželjno. Naučila sam da, ako nešto želim da postignem, moram da usmjerim pažnju. Svašta sam nešto naučila. Međutim, ni danas ne uspijevam da odgledam film do kraja, a čitajući pedesetu stranu knjige, volim da provirim na osadeset osmu, čisto da vidim kakvo je stanje tamo. Moglo bi se reći da sam uspjela.

I sada kada sam uspjela, uz ljubav i podršku nadogradila i oblikovala tu čudesnu stvar koju zovemo ličnošću, mogu s najvećim zadovoljstvom da objavim da nikuda nisu nestali. Šareniji su nego ikad. Ti moji leptiri.

Odrasla sam i smiješno je što o tome sada pričam, ali mnogo sam zahvalna što me nikad nisi ostavila da poslednja čekam u vrtiću. Zahvalna sam i za onu godinu prije vrtića (probnu) kada si me povela kući jer sam plakala kao magare. Nisi se ljutila. Ne znam na koju fintu si već tada znala da me ne mogu animirati ni vaspitačice, ni vršnjaci, ni igračke, ni “ako” obećanja. Kako tada, tako i danas. Vaspitačice su zamijenili svakodnevni autoriteti, vršnjake okruženje, igraške novac, a “ako” obećanja asertivne ucjene. Znaš otprilike koliko mi puca za sve to.

Zahvalna sam što si znala da staneš i stisnutih zuba gledaš kako se povredjujem na oštre ljude, otrovne riječi, tuđi strah i malodušnost, i da me, kad završim “epizodu” malo polomljena, ponovo sastaviš. Shvatila si dok sam još bila visine noge kuhinjskog stola da ja za ono što volim/želim/radim moram biti spremna. I danas me ubjeđuju da je to nemoguće. Klimnem glavom, u sebi se nasmijem i upucam ih srednjim prstom. Bam bam. Oduvam dim i spremim srednji prst u džep, valjaće za poslije. Priznajem, bilo je to od tebe veoma hrabro. Gotovo rizično.

Ja ne umijem dobro da vidim. Oči mi služe za smijanje i da u njih natrpam more, planine i sladoled na točenje sa milionima radosnih mrvica. To svijetu nije korisno, a meni se savršeno jebe za to.
Ja čujem. Glas, muziku, ritam, način na koji slažeš i izgovaraš riječi. Ja osjećam. Možda se neko usudi pa proba. Legenda kaže da smo najjačima uspijeva.

Meni je uspjelo, a mislim da je to ipak zato što me nikad nisi ostavila da te poslednja čekam u vrtiću.
Bam, bam!!!

Ne znam kako bih ti to objasnila. Znaš onu priču da je Bukovski koji je svakog bogovjetnog dana isparavao etanol odbijao da pije za Novu Godinu, jer tako rade samo amateri? Ne, ne pokušavam da kažem da sam alkoholičar, već da imam “žicu” za taj obrazac. Zvijezde su mi naštelovane tako da ne poznajem ravnodušan dan. Uglavnom se budim nasmijana (ne, to se ne uči iz idiotskih pozitivno-psiholoških knjiga, to se rodi). Kad uletim u minus, drame pravim po najvišim standardima, čudim se da me Bolivud još nije otkrio. Najjači intenzitet bez obzira na predznak. Punim plućima i još malo preko toga. Ipak, pretprazničnim danima dišem na škrge. Tješim se da kao Buki-nisam amater.

Tih dana obično izdušim na jelku ili na majku, najčešće na obje. Ove sam godine demonstrativno izdeklamovala da neću jelku, bombice, naglasivši faktore psihološke degradacije do kojih dolazi kad reda radi radim nešto što me frustrira. Majka je tu da ispoštuje moje želje, pa mi je sjutradan odma’ poslala deset slika da mi pokaže kako mi je “lepe bombice, nežne kao pena”, koje je baj d vej, podsjećaju na mene, kupila. Konstatovah da su divne, kao što zaista i jesu, i dadoh predlog da okiti mene, jer jelku neću. Složila se naravno, i pravo iz autobusa uletjela u podrum da nađe najminijaturniju jelku u istoriji jelki i okiti dok ja ne dođem doma. Jedna je majka, a “dete mora da ima jelku, greota je”.

I tako, gledam ja ovo drvce, ove godine okićeno samo za mene. Prvo mi se oznoje oči jer dušim ko ekspres lonac na ovu dobru zenu. Sreća pa to uradi vazda što naumi, ma koliko ja drobila.

Pomislim onda na sve ljude koji su mi došli da bi ostali, i na one koji su mi kroz život prošli da bi me nešto naučili. Na one koji su se pojavili niotkuda i bez ostatka zagrlili sve sto jesam. I nisam. Na one koji su me zaboljeli, a ja im rekla Hvala. Ne znam kad se to desilo, al ni rastanci sa ljudima ne djeluju dramatični kao prije. Šta treba da bude moje, bice moje. Šta nije moje, džaba insistiram. Mislim onda o tom žgepčetu koje sad ima 1.500g, i o tome kako se naš mali, ali najjači klan u univerzumu širi. Ćelavi ce još malo biti tata! Smijali smo se juče, rekao je Anđi da izgleda ko kinder jaje sa igračkom. Zrelo. Vrlo.

Shvatim zatim da je ova 2017. god., godina u kojoj sam prvi put sama sebi, poslije jednog bezveznog petka, sipala vino. Izgleda da sam mi postala draga. Godina u kojoj sam spoznala da je Ne puna rečenica, poslije koje ide tačka, a nikako zarez. Godina u kojoj sam naučila da ne čekam druge, pa čak ni sebe. Da nastavim da idem, čak i onda kad ne znam gdje treba da stignem.

Godina koju završavam pjenastim bombicama na najljepšoj jelci koju nisam željela, privjeskom Malog princa, Đirom sa Tripuna koji me je, skupa s posvetom autora čekao noćas na pumpi, dobrim vinom koje neću otvarati sama za sebe i vama, dragim ljudima koji plovite mojim svemirom.

Zapamtite: nema nam pomoći. Uvijek ću vas, k’o što pjesma kaže “solit svojim ne(mirom)”.

Sjećam se neke školske predstave. Pamtim i jednu rečenicu. Glasila je: ” Ne rodi se čovjek uzalud s pogledom na more”.

Krenula sam za Kotor. Momo je zaboravio sunčane naočare. Do Oravca je vozio sa rukom preko oba oka. Za neupućene, Momo je vozač našeg saobraćajnog brenda, Blue line-a. Sad, logično, kad bi neko sa strane vidio vozača kako upravlja vozilom sa rukom preko oba oka, preznojio bi se u šest voda, al ne, ja ga poznajem, pa me to zabavlja. A i koliko je samo puta tuda prošao, mogao bi autobus od doma vozit’.

-Đe si ti mala?- pitao me prije nego je zažmurio.

-Doma, konačno doma.- nisam ni sigurna da li sam izgovorila. Nasmijala sam se.

Do Sv. Stasija su ušle starije ondulirane gospođe. Subota je, kotorski pazarni dan. Biće da su pošle kupit’ malo zelenog, verzota i salate, i još ponešto, ako se nađu šoldi… Znam, u povratku će se žalit na skupoću, na dvije polu-prazne kese na koje su spucale penziju, šaliće se i melodično bokeški ćakulati. Ako se još ko razveo, zatekao koga u tuđem krevetu, ako se što na uvo ima reć’, ma eto ti, fešta od subote!

More svjetluca, bura je. Čisto. More miriše. Nisam slučajno odrasla s pogledom na more, a nelad vam već i rekoh da u slučajnosti ne vjerujem.

Mislim na brata. Pamtim mamine priče da je kao dijete stalno crtao brodove. Široka jedra. Pamtim njihove svađe kada je htio da upiše pomorsku školu. Nije dolazilo u obzir jer u “pomorski školu idu samo probisveti”. Završio je gimnaziju. Prestao da crta brodove. Odradio i fakultet. Nije bio “probisvet”. Nakon par godina otišao je na brod. Već osam godina: široka jedra- veliko plavo.

Sjedim mokre glave u Bajlovom salonu. Volim ovo mjesto. Nikad ne znam kakva ću izaći i to me zabavlja. Ovdje se ukovrdžavam već više od deset godina. Prvi put me je na frizuru dovela mama. Od crvenokose hipi djevojčice do sada. Komad odrastanja. Bajlo priča da svemu treba dati dušu. Mislim da sam zato toliko dugo tu. Insistiram na duši. U svemu. Evo posla nekoga u pičku materinu. Asertivnosti bez, sa mnogo srca i srčanosti. Ti je moj koncept. Naš koncept. Kući sam. Nervira se jer će oblaci sjutra.

Izaći ću i vidjeću more Moje more. Šetaću sa mojom Ivanom. Ivana je malo staromodna. Prošli put kad sam se vratila sa šišanja potpuno asimetrična i pitala je kakva mi je kosa, on mi je odgovorila: “Ekstra to je… (pauza)… ta desna strana!” Volim Ivanu.

Do noćas, možda bude i vina. Svašta lijepo može da se desi. Nego, mislim se nešto… Neka što čitavoga života i pored mora sanjam more. Neka sve… Nego, počela sam i ja sve češće da crtam brodove. Široka jedra.

-Kada zaslužiš jedan, treba da dobiješ jedan. Nema šta da se buniš, plačeš, tražiš više ili da se ljutiš na nastavnika.- govorili su meni moji roditelji kada sam kretala u školu. Bila je to jedna od prvih lekcija o bremenu koje čovjek mora da ponese onda kada zajebe stvar. Šta zaslužiš, tvoje je. Ako imaš petlju, prihvati. Ako imaš petlju, suoči se. Popravi. Tako to rade hrabri ljudi. Akcenat je, prije svega, bio na suočavanju sa negativnim posledicama zasluženog.

I tako ja, odveć mala, odlučih da ću biti ne samo hrabra, već da ću od svih sankcija, onda kada uprskam, za sebe birati onu najtežu, onu koja najviše boli. To je siguran način za izgradnju samokritične ličnosti. Najvjerovatnije previše samokritične. Anksiozne, takođe. Pa kome šta dopadne.

Održivost gore pomenutog postulata o zaslugama provjerena je kada sam se jednog lijepog dana, poslije duže bolesti, obrela u učionici ispred testa iz matematike. Neočekivanog. Nenajavljenog. Bio je to treći ili četvrti razred, ne znam tačno. Imam i ja dovoljno godina da mogu nečega da se ne sjećam. U toku odsustva, sjećam se, nisam zabušavala, redovno sam vježbala do tada naučeno. Množenje. Mnogo množenja. Prema tome, vidjevši kontrolni ispred sebe, bila sam blago euforična što ću konačno moći da pokažem sve što znam. Ushićenost nije splasnula čak ni kada sam umjesto jedne tačkice koja predstavlja množenje, ja vidjela dvije za koje nisam znala šta zapravo označavaju. Vječno maštovita, nisam ni pomislila da je to možda nešto novo, drugačije, nešto za šta nisam znala, što je tek trebalo da naučim, već sam vrlo brzo objasnila sebi da je to učiteljica nešto pogriješila i punog srca odlučila da joj oprostim. Ubrzo sam množila brojeve koje je trebalo dijeliti i osjećala se jako pametno. Kući sam rekla da sam sjajno uradila test. Nisam lagala.

Do zapleta je došlo već sjutradan, kada je učiteljica sa testovima ispod miške ušetala u učionicu. Plave, kratke kose, svirala je gitaru i važila za jednu od strožijih. Učenicima koji se nisu baš proslavili dala je minus kao alternativu. Pravo izbora. Zanimljivo pravo.

-Hoćeš li 3 ili -?-pitala bi nekog učenika.

-Minus.- glasio je stidljivi odgovor.

A onda, kao grom iz vedra neba, pitanje:

-Kaluđerović, hoćeš li jedan ili minus?”

-Ja ću jedan.- odgovorih brzo, još uvijek ne procesuirajući trenutak u kojem su sve moje nade polagane u taj glupi test propale. Pa još jednom u sebi, da potvrdim. Ja ću jedan.

-Zašto ćeš jedan, zašto nećeš minus?- reče učiteljica usmjerivši pogled sa dnevnika na mene.

Pogledasmo se. Stroga, pomislih u sebi.

-Hoću jedan zato što sam zaslužila jedan. Kad zaslužim jedan, ne treba da dobijam minus.- rekoh to glasno, između gutanja knedli i već po malo vlažnih očiju. Naravno da ni sa deset godina nisam bila sisica koja bi plakala zbog ocjene. Bila sam šmeker. Al ovo je bilo nešto više. Htjela je da mi oduzme pravo na jedan. Htjela je da me pošalje kući sakrivenu iza minusa i postiđenu. Ja sam htjela mojima da dođem sa tom jedinicom i kažem: moja je, ja sam je dobila, teško mi je pala, ali sam je nekako dovukla do kuće. Uradila sam kako ste me naučili. Zeznula sam i stojim iza toga. Jebeš ga, iza jedinice nekako i može da se stane, pored minusa moraš da legneš.

Poslije trenutaka neugodnog ćutanja, dobila sam jedan i poziv za roditelje da dođu u školu. Kući su mi otprilike rekli da sam debil, izgrlili me, izljubili, i što je najvažnije, rekli da su ponosni. Mislim da su već tada postali svjesni nefunkcionalnosti svojih vaspitnih metoda u nadolazećem vremenu. Još jedan mali, slatki, izgubljeni slučaj. Učiteljica je “događaj” izložila svakom odjeljenju ponaosob, te sam već sjutra na hodniku bila glavna faca među starijima i uživala ogromno poštovanje.

Prošlo je mnogo godina kada sam konačno shvatila da nije lako biti legenda. Tapšu te po ramenu, “dive” ti se, ispiraju usta tvojim rođenim biserima. Neka to, nego što ti, povrh svega moraš da sjediš kući i učiš da popraviš jedinicu koju realno nisi ni morao da dobiješ. Vremenom sam naučila da poštedim sebe, pa ponekad uzmem i minus. Ne isplati se biti “legenda” stalno. Povežem njime dvije jedinice i napravim ogradu. Onda preskačem.

Kako god, ovo je bila priča o tome kako su od mene napravili debila, pardon, čovjeka.