Jedno si veliko razumijevanje za sve. Duša meka poput Nevinih debeljuškastih stopalića. Poput stopalića kakva su bila tvoja kad si bila mala.

Nosiš višak radosti u kosi, da istreseš kad prifali.

Uvijek da sve izazoveš, uvijek da sve probaš. Uvijek da nagnaš uzdržane da probiju samoogradu. Uvijek da nagnaš nježne da popuste samoodbranu.

Zabavni hejter. Buntovnik bez povoda. Buntovnik sa hiljadu povoda. Nepomirljivo proljeće.

Podsjećaš na prve susrete udaljenih civilizacija, na razmjenu muzike, ritma, snova, umjetnosti i začina.

Unosiš ritam u moja drvena koljena.

Pred spavanje ostavljaš upaljena svjetla, da sobe i namještaj u njima nisu u mraku. Za tobom uvijek ostaju upaljena svjetla. Voliš da je svima toplo.

Voliš osjećanja, ali i taksativna nabrajanja razloga. Dobra si za ljubav. Loša si za potrošnju struje i racionalnu upotrebu prostora. Loše stvari ne prave razliku na kraju dana, a još manje na početku novog.

Smij se. Više se smij, više zasmijavaj. Više se sprdaj. Svima. Svemu. Životu. Vremena je tako malo. Odnijeće nas, nećemo se svemu nasprdati, a tako smo dobri u tome.

Voli. Proći će korone, izolacije i brige, nećemo se navoljet’.

Diši. Duboko. Mirno.

Volim te.

Ne ostanu samo zglobovi goli

kad pogrešno sašiješ

zelene pantalone

od kupre.

 

U skicama Bazara

iscrtana nada

još koji dan mira

sudbina braka

 

Ako se pogode mjere

zelenih pantalona

bar je nešto kao saliveno

barem nešto nije crno

 

Crtanje linija sapunom

više je od utiskivanja kroja

običnih pantalona

iz novina

 

Ako poslije stotog mjerenja

ne presiječeš dobro

onda možda namjerno griješiš

onda možda nesvjesno griješiš

 

onda možda svjesno siječeš sve

 

U ovoj se kući više nikad

neće čuti singerica

niti će mirisati papir

svježeg Bazara

 

jer ne ostanu samo zglobovi goli

kad pogrešno sašiješ

zelene pantalone

od kupre.

U dvorištu Paprenica, ogradom odijeljenom od puta ka bolnici i zgrade u kojoj sam odrasla, cvjetale su najmirisnije ruže. Pune, jedre, raskošne. Kad nas niko ne bi gledao provlačili smo se kroz tu istu, od cimanja izuvijanu ogradu i najčešće izgrebanih butina prelazili na zabranjenu stranu. Pričam ti ovo, jer ne znam hoćeš li ti ikada krasti ruže. I možda nije lijepo ovo što ću reći, ali ruže se, kao i poljupci, kradu. Tako ukradene, nose se majci za osmi mart, rođendan, za svakodnevnu ljubav, za „jesam mala, ali vidi šta sam spremna da uradim za tebe“.

Te neke devedeset pete, možda šeste, nas par razbojnika iz bolničkog kruga, jurišnika na ruže, dobili smo pojačanje s druge strane ograde. Baka Ljuba bila je punačka starica namreškanog lica, sa teget maramom na glavi utegnutom tako da nijedan pramen ne izviri i crnom suknenom haljinom, nošenom kroz skoro sva godišnja doba. Voljela je duvan i iz Doma starih izlazila je ne bi li negdje zakučila koju cigaru. Dil je sklopljen vrlo brzo i prećutno. Ona nama ružu, mi njoj duvan. Tada bi, zadovoljno vrteći valjkastu cigaretu među ostarjelim debeljuškastim prstima, Ljuba zapjevala neku dječiju, sa toplim i srećnim krajem.

Te neke devedeset pete, šeste, na dan kad sam se rodila i kad je kuća mirisala na čisto i na domaće kolače, presmiješno uparađena u bijeloj košulji sa gigantskom kragnom, čekala sam Ljubu da joj dam poklon. Kući su mi dali šteku, da joj proturim preko ograde, da se počasti, jer nije svaki dan moj rođendan. I sada mogu da prizovem svoje nestrpljenje, gegajuću priliku koja se na teškim nogama dokoturava do ograde, ne znajući hoće li zakučiti jednu cigaretu, a kamoli cijelu šteku. Mogu da čujem: „hvala“, neku pjesmu koju više ne razaznajem i onaj osjećaj punoće, ponosa i otkrivanje svijeta u kojem je tuđa radost za tvoje najveće dobro. Ljuba je ubrzo prorijedila dolaske, išli smo par puta da je tražimo. Rekli su nam da je otputovala. Tek dosta kasnije shvatili smo na koliko dugo.

Ipak, da nigdje dalje od srca, evo već 20 i kusur godina nije mrdnula, govori činjenica da ti danas pišem o njoj.

Uskoro će tvoj prvi rođendan. Uskoro će opet ono jutro kad smo se prvi put jedna drugoj nasmijale, kad sam ti obećala da je život lijep i da nas troje možemo sve.

U posljednjih par dana, ljudi nas pitaju šta pravimo za rođendan. Pravimo kolače, da miriše kuća. Ništa igraonica? Ništa muzika? Profesionalna šminka i fotografi? Ništa dizanje kredita i 100 zvanica? Opšte razočaranje.

Ne, ljubavi. I ako nekad odlučiš da nam zamjeriš zbog toga, objasniću ti zašto. Kada količina novca, veličina kuće, zabava koje se nećeš ni sjećati, utrkivanje sa kompleksima i bezglavi princip „svi tako rade“ prevladaju, tu se ljubav migolji i grebe kao mi kroz ogradu devedeset i neke. I više nisi bitna ti. Bitno je koliko smo potrošili novca, kako smo izgledali, jesu li nam lijepe slike, je li šminka na mjestu i da li je neko, pomozi bože da nije, imao veće/bolje/ljepše slavlje od nas. 

Naše slike će vjerovatno biti mutne. Moguće da ćeš plakati jer ti neće prijati ni tih par najbližih kada naprave gužvu. Beba si, šta da se radi. Onda ćeš probati tortu, isflekati haljinu i sve će biti u redu. Popeće te tata na ramena i nositi dok se ne ukoči. Kad ti se prispava, sve ćemo ih poslati kuci. Slušaćemo tvoju šarenu muziku. Daćemo ti još malo torte, na račun rođendana. Častićemo nekog nepoznatog, jer nije svaki dan tvoj rođendan.

Jer lijepi trenuci se ne kupuju, oni se, kao ruže i poljupci, kradu.

Znate li vi Petra? Ja ne znam. Čula sam da je nosio mornarsko plavu majicu i da voli vodu. Dovoljno da pomislim da bi mi bio sjajan drug. Kažu da je autističan. To su oni „u svom svijetu“. Ponekad vrište, često ne govore i ponavljaju naizgled bespredmetne radnje. Niko da kaže da su prerano shvatili koliko truo ovaj naš svijet zna da bude, pa su odabrali taj „svoj“, teži, ali beskrajno čist. To su oni od kojih ljudi malo zaziru, okreću glavu ili spuštaju pogled. A ne bi smjeli. To su one riznice svega nedokučivog, herojskog i bezazlenog u majušnim tijelima beskrajne duše. I dok ih mi otpisujemo pripisujući im „njihov svijet“, oni postojano ostaju uz nas, opraštaju nam, pokušavajući da izvuku tu jednu riječ, usmjeren pogled, da nas povuku za rukav i pokažu da su tu. Da ostanemo. Da ne idemo.

Znate li Petra? Ja ga ne znam. Znam samo da su ga mama i tata juče tražili. Čula sam da nekad bježi od ljudi i pomislila kako bi mi sigurno bio sjajan drug. Šestogodisnji šmeker u prugasto – plavoj majici koji ne želi da se druži sa svima. Plus voli vodu. Imali bismo puno zajedničkih tema.

I vi ste čuli za Petra? Nismo li svi? Juče ga je „njegov svijet“ koji ne poznaje opasnost poveo na prilično mračno i zeznuto mjesto. I Petar je hodao. Pod zemljom. Sedam sati. Sasvim sam. Za tih sedam sati, gore gdje ima sunca, združio je Petar znane i neznane, mlade i stare, dobre i loše, one od kojih bježi i one kojima trči u zagrljaj. Zvao je Petar, onako kako umije. I dozvao. Podsjetio ljude zašto su ljudi i koliko ništa nemamo ako nemamo jedni druge. Koliko smo prazni i siroti ako ne pomiješamo svjetove i ako su nam riječi jedini način da se razumijemo. Koliko je zastrašujuće ogromna roditeljska ljubav i onaj majčin zagrljaj na kraju. Zagrljaj kao kuća, kao sunce, kao život. Kontra vjetru. Kontra svemu.

Jedinstveni obli vragolan atraktivnih neprevaziđenih autentičnosti.

Jedino ona voli Andrijine neurotične akrobacije.

Jedinstveni osjećajni vodič Andrijinim neumoljivim avetima.

Jedina otvorena vrata Andrijinim nebrojenim atipičnostima.

Jedan osunčani vrcavac ali neizostavna amajlija.

Jedna opičena vještica ali nikako antipatična.

Jedna osiona vasiona ali nikako arogantna.

Jednostavno otkačeni vojskovođa anđeoski neuprljanih ambicija.

Jedinstveni ovozemaljski vjesnik aprilski neobuzdanih avantura.

Jedan omiljeni vinovnik ahilovski nepobjedive aure.

Nešo, dozrela si za jedno pisamce. Lekcija 1. Zapamti ovo: ljudi su šašavi. Šta god i kako god uradiš – neće biti dobro.

– Zove se Neva.
– Zar ne mogaste đetetu dat’ normalno ime?
– Mogasmo, no nas eto, nije bilo volja.

To što te od premilosti zovem Nešo u feminističkim krugovima izazvalo bi revoluciju, osudilo me za ugrožavanje tvog rodno – polnog identiteta i etiketiralo kao majku tuge neprebolne zbog neiznjedrivanja naslednika. Poenta je, ja te samo volim. Duša ti je kao kod nekog Neškoslava, mekana i topla i oblačasta i nasmijana. Zato ćeš ostati Nešo. Ili Rašo. Od radosti – rado – rašo. Tako, ako ti neko nešto kaže, ti se nasmij onako neodoljivo škrbavo i biće dosta. Uči da te ljudi ne bole.

– Šta, jede na tri sata, u minut? Vi ste joj napravili raspored? A ako je gladna prije toga? Pustite je da plače, je l’? Kuku, oni đetetu ne daju da jede kad je gladno, nego gledaju raspored. Kakvi monstrumi. I to se zove psiholozima.

A onda: – Malo vam je debelo ovo dijete, jede li previše? Sedam kila za tri mjeseca? A da joj date malo manje? Poslije će vam bit’ muka da se to skine, nije joj zdravo.

– A da joj nije hladno ovako? Đe joj je kapa? – Ne nosimo joj kapu po suncu u sred maja. – A bogami bi trebalo, ako zaduva.
– A da joj nije vruće ovako? – Možda i jes’, ko će ti ga znat.

Znam maleniću, baš se nije lako snaći sa pripadnicima naše vrste koje, naučićeš već, stručno zovemo „ljudi“. Ljudi dolaze u najrazličitijim oblicima i sa najraznovrsnijim pričama. Zaobiđi one koji dijele savjete nepitani, samo pokušavaju da ti istroše vrijeme, ne znajući šta će sa svojim. Navikni da će svi da te vole dok si nasmijana, tiha, mila, zabavna i čista. Kad se rasplačeš i ukakiš, vratiće te tati i mami. Onim monstrumima koji sve rade naopako i neizmjerno te vole. Pa ćemo da se očistimo, namirišemo, smirimo i opet zajedno smijemo. Kad odrasteš, neće biti ništa drugačije, liše pelena. Uči da te ljudi ne bole. Sebičnost je bolest, a čisto srce prije ili kasnije nađe puteljak do onih koji te neće pustiti ni kada, sad već figurativno, od kojekakvih životnih scenarija budeš punila gaće. Samo malo petlje i biće to sve super.

Odlukom kućnog savjeta koji sačinjavamo tata, tvoji slonići i ja, donesena je odluka da sa tri godine nećeš morati da čitaš Dostojevskog, pišeš sanskrit, ideš na balet, skvoš, džijudžicu, govoriš francuski i sviraš harfu. Biće dovoljno da se u trku pobadaš na glavu, pokušavaš da plivaš u baricama, praviš kolačiće od blata, crtaš po zidovima i konstantno zapitkuješ „a zašto“. Skroz dovoljno. Sve što radiš već je dovoljno.

I hvala. Hvala što nas sa nepuna tri mjeseca učiš da veliki ljudi, koliko god majušni bili, brzo opraštaju i lako zaboravljaju. Da smijeh nije smijeh ako nije presmiješan i ako se cijelo lice ne zgužva, a duša ti ne iskoči na oči. Hvala što si došla da nam pokažeš kako izgleda biće nesposobno da ikome pomisli zlo. Hvala što ne prestajemo da se smijemo svim tvojim forama.

Hvala što smo te, valjda, ljubavlju zaslužili. Volim te. Volimo te.

Ti si naš Nešo lajfkouč.

Da bi živio – čovjek mora da diše. Oko ove jednostavne filozofske premise ne vode se rasprave, ne dižu se bune, nebo ostaje istih boja, proljeće se došunja kao svih prethodnih godina, a cirkus u jesen i dalje napušta grad, ostavljajući ukus blatnjavo – gorak, sjetan i razmazan poput šminke istrošene igračice na trapezu.

Tokom života nekoliko puta prestaješ da dišeš. Suprotno zakonima medicine i biologije, preživiš. Na kratko prestaješ da dišeš onda kad počneš da gubiš. Obično gubiš stvari, ljude, sebe od sebe, sebe od drugih, izgubiš druge koje u stvari nikad nisi imao i malo od onih koju su uvijek nekako tu. Naglavljuješ djeliće u kalup jer voliš da je sve na svome mjestu. Treba ti vremena da shvatiš da naglavljuješ u tijesno i da jednom taman nije zauvijek taman. Poslije ti kažu da se to zove odrastanje.
Prestaješ da diseš onda kada sve one zavežljaje najtoplijih riječi koje si tako divno umio – više ne umiješ. Traziš ih po ćoškovima džepova izlizanih farmerki i nabasaš tek na poneku: stidljivu, samu, uplašenu. Moliš je da izađe, da ti pomogne, da te objasni, makar nasmije, prekine tišinu, utiša buku, nešto, makar nešto. Ništa. Ako dovoljno čekaš, desi se da izađe poneka. Najčešće pogrešna. Gruba. Nemila riječ. Onakva kakve nisi sakrivao po džepovima za bljutave dane. Pa ti bude žao.
Onda, prestaješ da dišeš kad dan protrči bez da te uhvati za ruku ili bar povuče za rukav. Pa stojiš i gledaš ga. Ljutiš se. Naučiš da odrasli nemaju pravo na ljutnju k’o djeca. Dječja je ljutnja kratka i sevap je dijete razljutiti. Ljutnjom odraslog malo ko želi da se bavi. Otrovna je i trajna. Prekida disanje, ruši električne centrale. Poslije sjedimo u mraku jedno spram drugog, ne dišemo i ne vidimo se. Predugo ćutimo. U sebi te uzimam za ruku i kažem:
Zdravo, kako se zoveš?
Hoćeš li da se igramo?
Znaš li da čovjeku cijelog života po malo rastu uši i da je u svakoj smokvi po jedna pčela?
Hoćes li da se zagrlimo i da se ne raspetljamo?
Van sebe držim ruke na krilu i gledam u pod. Ne dam ti da me ometaš dok se igram s tobom. Dok se volim s tobom.
Ne dam, jer samo tako mogu da shvatim: da bi čovjek živio, uopšte ne mora da diše. Dovoljno je da voli.
Kad ispod kože osjetim „volim te“, nebo više nije dosadno plavo, razlije se u bezbroj treperavih bezimenih nijansi. Kad ti kazem „ostani“, pješadija male, skromne vojske napada daleko moćnijeg protivnika i pobjeđuje. U selu je slavlje, krčme su pune, pobijedio je manji, nemoćniji, ali onaj koji vjeruje. Kad ne dišeš, srce jače lupa. Kad hoće da pukne, onda pobjeđuješ. Poslije dođe mekše proljeće, a cirkus nikad ne ode iz tvoga grada. Tada se i riječi vrate, onako zrele, kao breskve, da ti ih opet šapnem na uvo. Ne govorim više: „volim te“, sada kažem: „znam, voliš me“. Pitaćeš kako znam. Šapnucu ti kada zaspis i zvučaće ovako:
Znam da me voliš jer si jedini našao način da čuješ kako mi srce kuca iznutra. Jedini možeš da mi uzmeš riječi i jedini da ih vratiš. Znam, jer ostaješ i kad zaboravim da dišem.
Ujutru se nećeš ni sjećati, ali bićemo tu. Veliki i sjajni. Kao Sunce.

Prosječna trudnoća traje otprilike oko 1100 nivoa Toon blast-a, nekoliko nervnih slomova, par razvoda, 6-7 većih tuba kaladonta i bezbroj dražesnih upadica poput: „Uživaj u trudnoći“, „Spavaj dok još možeš“, „Nećeš imati vremena ni za šta“ i svih onih kulturološki utemeljenih vizija o postpartalnoj „brkatoj majci mučenici“ koja žrtvuje svoj život, ljepotu i mladost, jer jedino tako napaćena može biti dobra majka.

Takođe, ako ste sreće da se tokom ovog uživajućeg perioda susretnete sa mišljenjem više ljekara, možete priuštiti sebi svojevrstan test mentalne stabilnosti i minus deset godina ovozemaljskog staža, kada vam jedan od njih u paničnom maniru kaže da sa vašim djetetom definitivno nešto nije ok i iz džepa istjera ne mali novac za neki od prepopularnih prenatalnih testova. Pa ti sjediš narednih deset dana, grizeš nokte, čupaš kosu, sve ćuteći i radeći ono što bi trebalo raditi da je sve ok. Poslije dođu kul nalazi i sve bude ok, ali dramski zaplet po nekoj karmičkoj liniji mora biti ispoštovan, a neuralna baterija ispražnjena. Stres nas je održao i uvijek mu hvala.

Onda nastaviš da „uživaš“. Spavaš kao beba. Pola sata spavaš, pola sata plačeš, a u međuvremenu trčiš u toalet, ako glagol „trčati“ uopšte više ima smisla. Nisi gladna, jer si pregladnjela tamo oko trećeg mjeseca, kada ti je endokrinolog rekao da trudnoću treba iznijeti na malo povrća, kuvanog mesa, malo sira i jednoj jabuci. Dnevno. Poslije, kad nalazima fali sve i svašta, možeš malo pirinča, pašte, krompira. Koliko da stane u dlan. Po koju čokoladicu ukradeš noću u mrklom mraku, al’ držiš se ok. Udjeljuju ti komplimente i zabezeknjuju se minimalnim dobijanjem na kilaži, pa kontaš da je negdje bilo očekivano da trudna izgledaš kao jorkširska prasica. To je ona predfaza, uvertira u puštanje brka Mandušića Vuka.

I ja sam vam, eto, kao neki psiholog. Ispričah toliko neafirmativnih stvari da bi najjači svjetski lajfkoučevi odustali od pravljenja najbolje verzije mene. Ne bi im se isplatilo. Psiholog baksuz, totalno neki neblaženi tip. Iskreni. Mislim da nam malo toga treba. U pauzama blaženstva.

Ipak, kad je osjetim pod kožom, od sad već skoro tri kila, sve ima smisla. Kad me njen tata zagrli s vrata, pa… Odmah je sve ok. Bude još bolje kad se u papučama kliza kroz kuću i peče smrznuto lisnato tijesto u skladu sa instrukcijama, uz visoku dozu ozbiljnosti.

Elem, ja sam kao neki psiholog. Nisam pročitala knjige o prenatalnoj i postpartalnoj njezi. Nemam razvojne planove. Nekad zaboravim koja smo nedelja. Kupovala sam robicu odmah, dok je još bila tačka. Tu istu robicu sušila sam po mraku, uprkos bapskim pričama da to nikako ne treba raditi. Smatram da je ljepše iskoristiti vjetar, nego na dijete staviti kakvu buđ od robe. Majka kaže da kad je dijete u pitanju uvijek pođem od sebe. Baš ne bih išla kao lišaj, ako mogu kao čeljade.

Ne znam kakav ću roditelj biti. Ne znam na šta ce izaći. Ima li to gdje da se pročita? Šta kažu lajfkoučevi, pozitivni psiholozi i astrolozi?

Ostaću pri svome. Osjećati. Vjerovati. Zvoni telefon. Prizvala sam ih. Ivana iz Energy house-a. Ipak još neko vjeruje da mogu postati najbolja verzija sebe. Odvažno. Otpratim lagano.

Ova verzija kojom danas raspolažem kaže:

Uplašena sam i potpuno sigurna da će sve biti u redu. Garantuju mi njene pantalonice sa oblačkom na guzi i debeljuškasti obraz sa posljednjeg ultrazvuka.

P.S. Batalite najbolju, radite na iskrenoj verziji sebe. Toliko dugujete planeti i tom bubnjaru pod vašim srcem. I ne puštajte brkove, da vas zamolim.

Ti si moja zakačka.
Iza tebe se zaklanjam
kad otkucavam
kao eksplozivna naprava
kad ne želim da napadam
jer u tome i dalje nemam granica.
Za tebe se hvatam
kad s ivice proklizavam
kad se litica otkotrljava
kad se zemlja otvara.
Klasična zakačka.
Na tebe se oslanjam
da ćeš biti najblaža.
Od svih slabosti
ti si mi najdraža.
Na tebe sam ponosan.
Uvijek prisutni tračak nadanja.
Jedini način da sačuvam sebe
od sebe samoga.
Molim te
Ostani. Moja. Zakačka.