Postoje ljudi privremeni, povremeni i oni za zauvijek.

Privremeni često dolaze sa velikom burom, mnoštvom obećanja, nose tvoje boje, sanjaju naizgled slične snove i zariču se da će baš tu, kraj tebe, ostati zauvijek. Nestaju onda kada promijeniš grad, posao, kada dobiješ dijete, udaš se ili razvedeš, kada ti krene malo bolje ili za njihov ukus kola krenu previše nizbrdo. Gube se kada im se ne dopada tvoj izbor, to sto možda imaš nekog sa strane ili zato što nemaš nikog, zato što tvoje dijete plače pa se ne može razgovarati u miru, a nije baš ni prijatno što cijela kafana gleda. To su obično ljudi za neki period i temu života: za ludovanje, za putovanje, za mamovanje, za poslovanje. Ne poričem, potrebni su. Ipak, od takvih se opraštam lako. Spakujem, zahvalim i pošaljem u svjetlost. Ne nedostaju jer mi najčešće svojim ponašanjem stave do znanja da smo dohvatili limit i promijenili dimenzije. Uzeli smo šta nam je dato, dali smo koliko smo mogli. I to je ok.

Povremeni ljudi su mi jako dragi. Obično su uvijek sa mnom, a da ih se rijetko zapravo i sjetim. Nemam im brojeve telefona, volim da znam da su dobro i očekujem ih uvijek na istim mjestima. Znamo se igrom slučaja, podneblja, i bivamo uvezani nečim što je izabralo nas, baš tu i baš tada. Od njih se ne opraštam sve dok neko zaista ne ode i podsjeti na prolaznost vremena.

Ljudi za zauvijek. Oni koji biraju da budu tu. Kraj tebe. Oni koji ti dolaze i kojima trčiš praznih ruku, a punog srca. Oni sa kojima nema kupoprodaje, namirivanja, ja tebi – ti meni računa. Ljudi pred kojima se prosipaš i koji te strpljivo, mic po mic, lijepe i tako zalijepljenog nose na reveru i pokazuju svima, kao najveće remek djelo. Njima nikad ne moraš da uzvratiš istom mjerom, nekad ih to čak i ljuti. Njima uvijek uzvraćaš samo i isključivo istim, ako ne i jačim intenzitetom. Ne moraju ti biti slicni, često i nisu. Najčešće imaju ono što ti nemaš, pa se čudiš kad ti iz džepova poispadaju neke njihove dileme, neka njihova otresitost, rečenica ili grlat smijeh. Ne razmeću se velikim riječima i obećanjima. Ne razumiju koncept i frekvenciju izdaje. Samo su tu. Postojano. Vjerno. Ujedno bez cilja i sa ciljem najljepšim: da duše budu sigurne i mirne.

S vremena na vrijeme, u dosta kratkim razmacima, zaboravimo koliko smo mali. Priroda, veličanstvena, tiha, trpeća, puna razumijevanja za nas koji se ponašamo kao da je ona tu da služi nama, nađe način da nas podsjeti. I onda sve stane. Sve se otkaže. Stavi na pauzu. Odloži.

Gradovi su tihi. Može se bez javnog prevoza. Može se bez taksija. Bez odlaska na posao. Bez namirnica. Bez tržnih centara. Može se bez imanja bilo kakve kontrole, koja, makar prividna i lažna, čovjeku daje osjećaj bitnosti, veličine, osjećaj „da se on pita“.

U ovakvim vremenima, na površinu ne isplivava ništa čega tu nema svaki dan, već ono što jeste, samo 50 puta izraženije. Razmišljajte o tome kada pustošite radnje, otimate se, upadate u redove, potpirujete strah senzacionalističkim dezinformacijama, hodate bolesni ulicom jer „vas je brzo prošlo i nisu bili jaki simptomi“. Imajte to u vidu kad ne poštujete izrečeno, jer je dovoljno to što nećete umrijeti vi i neko vaš, a za to hoće li neko drugi oteći papke zbog vaše neodgovornosti vas zabolje, s oproštenjem, polni organ.

Sjetite se ovoga kada iz udobnosti trenutnog života šaljete motivacione poruke i sugerišete drugima da je ovo vrijeme za duhovno uzdizanje, za zahvalnost, čitanje i okretanje miru i porodici. Srećna sam što je vama dobro, hvala okolnostima, i meni je, ali šta je sa drugima? Da ste izgubili život u ovom opštem metežu, ne biste razmišljali o čitanju, ni vi, ni vaši, koji nisu dočekali da im se vratite. Da se sa porodicom nalazite u tuđini, u kojoj otvoreno i javno iznose da će vas u slučaju gubitka posla deportovati u domovinu, u kojoj nemate ‘leba da jedete, teško da biste razmišljali o zahvalnosti i blagosiljali vanredno stanje? Da su vam muževi i braća u karantinu na nekom od svjetskih mora, i da znate da im u slučaju muke nema ko pružiti adekvatnu pomoć, sigurno ne biste zastupali teoriju „evo prilike da uživam, kako sam samo kul“.  Ako možete duhovno da ste uzdižete i u ovakvim trenucima vidite samo svoj tur, alal vera.

Apsolutno nije vrijeme za duhovno uzdizanje. Vrijeme je za jednu pravu, opravdanu, realnu, razložnu brigu i strepnju. Ne paniku, strepnju. Treba da se plašimo. Prije svega jedni drugih, jer virus će proći. Mi ne prolazimo. Laž je da velike stvari mijenjaju svijest ljudi. Istina je da mijenjaju svijest manjine. Niko ko je već loš čovjek, alav i gramziv, zbog situacije neće postati bolji čovjek, manje alav, manje gramziv. Laž je da će neko ko nije posvećen porodici sada doživjeti prosvjetljenje i duhovni obrt. Na površinu ne isplivava ništa čega u čovjeku već nema, bez obzira na okolnosti. Situacije samo loše ljudi čini gorima, a dobre još boljim. 

Vrijeme je za Hvala tim boljima. Koji u tišini rade sve ono što mogu da bi njima, njihovima i nekim tuđim ljudima bilo bolje. Vrijeme je za Hvala ljekarima koji u bolnicama spremno čekaju da se suoče sa nečim mnogo većim od njih samih, sa minimumom tehničkih sredstava. To su ljudi na koje se stavlja teret da sjutra, u slučaju nemanja kapaciteta za sve, moraju odlučiti kome ide život, a kome smrt. Da nešto pročitaju, da se malo smire? Da popiju kafu s merakom, možda? Valja napomenuti da su neki od tih ljudi, ljekara, i sami u najrizičnijoj grupi. I da ne odstupaju. Hvala svima koji u pidžami spasavaju Planetu i bez obzira na strah ne šire paniku. Hvala prodavačicama u marketima, koje svakodnevno dolaze u dodir sa gomilom ljudi. Hvala onima što su u Našem diskontu ograničili kupovinu po osobi, da bi za svakoga bilo dovoljno.

Hvala proljeću što ipak nije otkazalo dolazak. Kakvi smo, tačno je i trebalo.

Srećni smo. Blistamo. Sijamo. Imamo idealne porodice, prepametnu djecu. Razgovaramo mirnim tonom. Radimo posao koji nas ispunjava. Afirmacija je naš životni stil. Problemi nisu problemi, nego su izazovi.  Ako izgovorimo riječ „problem“, onda se samosabotiramo, a kad kažemo „izazov“, tada se motivišemo. Zahvalni smo na svemu i opraštamo, jer je to vrhunac spiritualnog ustrojstva. Slušamo gurue, slijepo im vjerujemo, želimo život poput njihovog, ljubav kao njihovu. Ko i ne bi želio, kad na slikama izgleda tako lijepo. Uče nas da ljubav ne boli, ako boli – nije tvoja, ako nije tvoja, traži novu, ako nema nove, previše si usredsređena na to, pusti da te sama nađe. Učimo da živimo bez očekivanja, jer gurui nemaju očekivanja. I onda, klik. Guruima se raspao brak. Mora da nije bila ljubav. Ali kako nije, kad je ta njihova, samo njihova, bila primjer svima? Vjerovatno nisu uspjeli da se izbore sa izazovima koji nisu problemi.

Za to vrijeme, s neke druge strane, dvoje danima pate jer se ne razumiju, a žele. Viču. Poleti neka čaša. Padne zagrljaj. Potom se pomire i sve bude ok. Imaju probleme. One male i malo veće. Imaju očekivanja. Uvijek imaju očekivanja. I od sebe i od ovog drugog. Nekih dana nije lako. Razgovaraju i kad razgovor više nema smisla. U pauzi ide pitanje: „Šta ćemo da jedemo, uzmi papuče, hoćeš vode?“ Nekih dana boli. Izvinite braćo gurui što vam upadam u koncept, ali ljubav nekad boli i to baš nije ništa strašno. Zato što boli, nije manja ili bezvrijedna ljubav. Naprotiv. Boli ono što dira duboko, do srži. Tužno bi bilo, saglasićete se, da gostujete na ovoj planeti sa vječito mirnim tlom, bez ikakvog podrhtavanja, bez omanjih zemljotresa, pa nekad i razornih tektonskih poremećaja.

Ja ne znam šta je za vas prava ljubav, ali znam da je prava sve dok ne želite da joj pustite ruku zato što boli, nego je baš tad stegnete čvršće, probate bolje, blaže, ljepše. I uspijete, što da ne. Do narednog problema.

Zajebite gurue i pozitivne psihologije. Imate gurua u grudima koji nepogrešivo zna. Svi drugi su tu da bi ili sebe vadili iz govana, ili uvaljivali druge, misleći da im zapravo pomažu. Što je najgore, za takve eksperimente dobijaju žestok medijski prostor.

Očekujte. Plašite se. Posvađajte se. Radujte se. Ostanite na bezbjednom, uz tog nekog svog. To pravi razliku između samoproklamovanih gurua i ljudi od krvi i mesa. Ovi su prvi mirno more. Drugi traže sigurnu luku. Kad je jednom nađu, nevremena i talasi nemaju baš nikakve šanse.

P.S. Tekst nije primjenljiv na odnose u kojima jedno ili oba partnera trpe mentalno i fizičko zlostavljanje, ostaju u vezama / brakovima zbog djece, sredine, finansijskih nedaća, žrtve su manipulacije i nebrige. Tekst je primjenljiv na odnose dvoje ljudi koji se vole, čuvaju srce ovog drugog na dlanu i ne puštaju ljubav jer nije „laka“. Hodaju zajedno. Strpljivo. Od problema do problema.

Ako vam je potrebna pomoć da se izborite sa problemom od nekoga ko nije guru, pišite. Slušam. Prihvatam.

 

Živimo u dosta neudobnom svijetu i život nas cesto žulja. Pozitivna psihologija, nasmijana, ušminkana lica koja vrište sreću putem jutjub kanala, instagrama, fejsbuka, vlogova i sličnih zamajalica, uče nas kako da kreiramo najbolju verziju sebe, da ne mislimo loše, jer loše će nam biti, da se ne osjećamo loše, jer samo u dobru rastemo. Uče nas da je ljubav laka, jer ako nije laka nije ljubav, uče nas da prizivamo dobre ishode više nego da se za njih borimo. Uče nas zahvalnosti za loše stvari dok još nismo ni uspjeli, snagom svoga bića, da shvatimo čemu su nas naučile i na čemu treba da budemo zahvalni. Uče nas da što bolje sabijemo tugu, potištenost, nemoć, strah. Da se ne vidi, da ispliva kontra sadržaj. Na silu – na silu. U čistoj, školskoj psihologiji, to se zove reakciona formacija i sve je, sem dobra.

Elem, ja sam Jovana. Voljela bih da ovdje čujete nešto drugačije. Po zanimanju sam psiholog i strah me je. Strah me je kada na displeju vidim nepoznat broj, pretvoren u miran muški glas koji kaže: „Vaš suprug mi je dao vaš broj”… Tada, od tačke do velikog slova naredne rečenice izbrojim sve raskrsnice kojima se vraća kuci, potencijalna kočenja, 6 Oče naš i 5 presvetih Marija, iako sa tom crkvenom ekipom i ne održavam neki kontakt. Često se u toku noći budim samo da provjerim da li beba diše, jer od kad imam nju, strahovi su još veći. Strah me je kada vidim koliko smo daleko, a koliko su nam telefoni blizu.

Strah me je što pedofili odvode djecu, razvlače ih danima po šumama i gorama, šišaju kosu i gaze djetinjstvo. Strah me je od količine informacija, svakodnevno plasiranih da bi se još malo udaljili od sebe, od duše, od suštine. Strah me je neempatičnih ljudi, neispružene ruke, nepodijeljenog sendviča, mokrih dječijih nogu koje u kišan, hladni dan nema ko da osuši i zagrije. Plašim se grubosti, jer je znak nemoći. Plašim se dana kada ključeve nađem iz prve i kada su sve čarape na broju i sparene. Dobro, plašim se malo i ljudi koji čuvaju kolač za poslije.

Ipak, ne plašim se da sve to, kakvo takvo, povremeno provučem kroz tijelo i dušu. Ne bi trebali ni vi. Strah se ne tjera, strah se kontroliše. Strah nas istovremeno uči šta dobijamo i koliko propuštamo. Nekad nas čuva, nekad koči. Niste dužni da se krijete iza osmijeha. Ne dugujete umiranje na rate zbog toga što vas bole sopstvene misli. Dugujete samo sebi da ih ozdravite. Na koji god vam način odgovara.

Nije lako uplašiti strah prije nego li strah uplaši vas. Ipak, nije ni teško. Stvar je odluke i malo vježbanja. Samostalnog ili uz nečiju pomoć. Ako ne možete sami da otvorite prozor, zamolite nekoga da vam pokaže kako, jer to nije sramota, nego hrabrost. Ako ne znate kome biste se obratili, nađite psihologa po svojoj mjeri. Ako vam moja mjera odgovara, budite slobodni da mi se obratite.

Slušam.

Prihvatam.

  1. Kod psihologa idu ludi ljudi

Ko nije „lud“, taj je „normalan“ i psiholog mu nije potreban. Ko je „lud“, taj treba da se pričvrlji u neku mišju rupu, da ne pukne bruka. Bolje „lud“ s mirom, no zdrav sa psihologom. Na našim prostorima dijagnozu „normalnog“ i „ludog“ još uvijek daju komšije, tetke, strine, video nadzori u vidu bakuta kojima oči i uši ispadaju iza zastora i dokoni ljudi koji ne znaju šta bi sa sobom, ali znaju tačno šta bi sa tuđim životom. Ako ste se nekada našli u situaciji da vas slični stavovi odvrate od traženja pomoći, pogriješili ste. Ja vam, evo, obećavam da ne morate biti „ludi“ da biste porazgovarali sa psihologom o nekoj temi koja vas pritiska/guši/koči. Za to morate biti samosvjesni i samo-odgovorni, što je uglavnom mnogo teže od ćutanja i čekanja da prođe.

  1. I psiholozi su ljudi

Uzmite od svoga psihologa najbolje, ali budite svjesni činjenice da su i psiholozi ljudi. Kada završe sa vama, vraćaju se svojim problemima. I oni se svađaju, prepiru, plaču, strahuju, razvode, rastavljaju, sastavljaju, gube bliske osobe i prolaze sva životna iskušenja. Nikakav zen budizam i levitacija. Samo su možda izgradili nešto bolje mehanizme za suočavanje sa žurkama koje život nosi. Za razliku od ne-psihologa, učili su dosta o unutrašnjim procesima i ljudskom ponašanju, pa će umjeti da vas saslušaju i najvjerovatnije ponude rasterećenje u vidu neke nove perspektive i korisnih tehnika za prevazilaženje izazova. I psiholozi idu kod psihologa.

  1. Nije svaki psiholog za svakog klijenta

I tu je neophodno da kliknete. Ako nije za vas, ne znači da je loš. Ako nije za vas, ne znači da ne treba da pokušate opet, s nekim drugim. Pristupi su razni. Kada probate, znaćete šta vam (ne)odgovara.

  1. O čemu razgovarati sa psihologom?

Psiholog radi psihološko savjetovanje. Sa psihologom možete razgovarati o problemima življenja: o poslu, porodici, odnosima, vezama, promjenama, prilagođavanjima. Psiholog je podrška u suočavanju sa svakodnevnim stresom. Psiholog mora umjeti da ocijeni kada je trenutak da vas preusmjeri kod psihoterapeuta ili psihijatra. Psiholog može biti psihoterapeut. Psihijatar može biti psihoterapeut. Mogu, ne moraju. Svi su osposobljeni za izvjesnu vrstu savjetovanja koja mora (bi trebala) imati jasne granice.

Elem, u zavisnosti od vaših potreba, psihološko savjetovanje (za razliku od psihoterapije) može, ali ne mora, biti kontinuirano. Nekad vam je dovoljan jedan razgovor da biste se osjećali bolje, nekad dva, a ukoliko vam prija, možda se odlučite za češće održavanje mentalne higijene.

  1. Zašto psiholog, a ne mama, strina, tetka, drugarica?

Naravno, prednost je u svome okruženju imati nekoga kome bezuslovno vjerujemo i sa kime možemo podijeliti ono sto nas tišti. Ipak, bliski ljudi, ljudi koji nas vole, često nisu objektivni, u najboljoj namjeri nameću mišljenje, nude rješenja, nerijetko osude i tako nas, „za naše dobro“, uvale i u onaj segment priče u kojem smo dužni ispoštovati i njihove stavove/očekivanja. Tako više nemate jedan problem, već dva. U trci da izbalansirate i odgovorite očekivanjima na najpoželjniji način, zaboravite na sveto pitanje: „A šta ja želim?“

Psiholog vam upravo postavlja to pitanje, ne osuđuje odgovor / izbor / perspektivu / stav, već vas podstiče da od onoga što imate, u trenutku u kojem se nalazite, uradite najviše što možete. Ne nudi rješenja, nudi perspektivu. Prihvata.

  1. Psiholog je obavezan da čuva

Psiholog nije protočan. Psiholog ne ugrožava. Riječi podijeljene sa psihologom nestaju sa lica Zemlje, osim ako u igri nije doslovno spasavanje nečijeg života, što se, jelte, teško može zamjeriti. Psiholog nije protočan. Tačka.

  1. Dobar psiholog košta

Živimo u potrošačkom društvu koje ohrabruje „finansijska iskakanja“ za koješta, dok još uvijek nismo shvatili da je duša u ležištu najskuplja. Radije ćemo imati skupu šminku, dobrog frizera, brendirane cipele i tašnu, jer se ono unutra neko vrijeme može i prikriti, i suzbiti, proći samo od sebe ili nekim čudom nestati. Teško. Prelomite i uložite u sebe na način koji vam vraća dušu na mjesto.

Ukoliko vam je razgovor potreban, a nemate novca, nijedan psiholog, koji je iz čiste pobude odabrao da se bavi ovim pozivom, neće vam uskratiti pomoć. Kao ni ljekar. Ostale slobodno možete odmah da otpišete.

Ako u meni prepoznajete osobu s kojom želite da razgovarate, kliknite ovdje da biste poslali poruku.

Ne ostanu samo zglobovi goli

kad pogrešno sašiješ

zelene pantalone

od kupre.

 

U skicama Bazara

iscrtana nada

još koji dan mira

sudbina braka

 

Ako se pogode mjere

zelenih pantalona

bar je nešto kao saliveno

barem nešto nije crno

 

Crtanje linija sapunom

više je od utiskivanja kroja

običnih pantalona

iz novina

 

Ako poslije stotog mjerenja

ne presiječeš dobro

onda možda namjerno griješiš

onda možda nesvjesno griješiš

 

onda možda svjesno siječeš sve

 

U ovoj se kući više nikad

neće čuti singerica

niti će mirisati papir

svježeg Bazara

 

jer ne ostanu samo zglobovi goli

kad pogrešno sašiješ

zelene pantalone

od kupre.

U dvorištu Paprenica, ogradom odijeljenom od puta ka bolnici i zgrade u kojoj sam odrasla, cvjetale su najmirisnije ruže. Pune, jedre, raskošne. Kad nas niko ne bi gledao provlačili smo se kroz tu istu, od cimanja izuvijanu ogradu i najčešće izgrebanih butina prelazili na zabranjenu stranu. Pričam ti ovo, jer ne znam hoćeš li ti ikada krasti ruže. I možda nije lijepo ovo što ću reći, ali ruže se, kao i poljupci, kradu. Tako ukradene, nose se majci za osmi mart, rođendan, za svakodnevnu ljubav, za „jesam mala, ali vidi šta sam spremna da uradim za tebe“.

Te neke devedeset pete, možda šeste, nas par razbojnika iz bolničkog kruga, jurišnika na ruže, dobili smo pojačanje s druge strane ograde. Baka Ljuba bila je punačka starica namreškanog lica, sa teget maramom na glavi utegnutom tako da nijedan pramen ne izviri i crnom suknenom haljinom, nošenom kroz skoro sva godišnja doba. Voljela je duvan i iz Doma starih izlazila je ne bi li negdje zakučila koju cigaru. Dil je sklopljen vrlo brzo i prećutno. Ona nama ružu, mi njoj duvan. Tada bi, zadovoljno vrteći valjkastu cigaretu među ostarjelim debeljuškastim prstima, Ljuba zapjevala neku dječiju, sa toplim i srećnim krajem.

Te neke devedeset pete, šeste, na dan kad sam se rodila i kad je kuća mirisala na čisto i na domaće kolače, presmiješno uparađena u bijeloj košulji sa gigantskom kragnom, čekala sam Ljubu da joj dam poklon. Kući su mi dali šteku, da joj proturim preko ograde, da se počasti, jer nije svaki dan moj rođendan. I sada mogu da prizovem svoje nestrpljenje, gegajuću priliku koja se na teškim nogama dokoturava do ograde, ne znajući hoće li zakučiti jednu cigaretu, a kamoli cijelu šteku. Mogu da čujem: „hvala“, neku pjesmu koju više ne razaznajem i onaj osjećaj punoće, ponosa i otkrivanje svijeta u kojem je tuđa radost za tvoje najveće dobro. Ljuba je ubrzo prorijedila dolaske, išli smo par puta da je tražimo. Rekli su nam da je otputovala. Tek dosta kasnije shvatili smo na koliko dugo.

Ipak, da nigdje dalje od srca, evo već 20 i kusur godina nije mrdnula, govori činjenica da ti danas pišem o njoj.

Uskoro će tvoj prvi rođendan. Uskoro će opet ono jutro kad smo se prvi put jedna drugoj nasmijale, kad sam ti obećala da je život lijep i da nas troje možemo sve.

U posljednjih par dana, ljudi nas pitaju šta pravimo za rođendan. Pravimo kolače, da miriše kuća. Ništa igraonica? Ništa muzika? Profesionalna šminka i fotografi? Ništa dizanje kredita i 100 zvanica? Opšte razočaranje.

Ne, ljubavi. I ako nekad odlučiš da nam zamjeriš zbog toga, objasniću ti zašto. Kada količina novca, veličina kuće, zabava koje se nećeš ni sjećati, utrkivanje sa kompleksima i bezglavi princip „svi tako rade“ prevladaju, tu se ljubav migolji i grebe kao mi kroz ogradu devedeset i neke. I više nisi bitna ti. Bitno je koliko smo potrošili novca, kako smo izgledali, jesu li nam lijepe slike, je li šminka na mjestu i da li je neko, pomozi bože da nije, imao veće/bolje/ljepše slavlje od nas. 

Naše slike će vjerovatno biti mutne. Moguće da ćeš plakati jer ti neće prijati ni tih par najbližih kada naprave gužvu. Beba si, šta da se radi. Onda ćeš probati tortu, isflekati haljinu i sve će biti u redu. Popeće te tata na ramena i nositi dok se ne ukoči. Kad ti se prispava, sve ćemo ih poslati kuci. Slušaćemo tvoju šarenu muziku. Daćemo ti još malo torte, na račun rođendana. Častićemo nekog nepoznatog, jer nije svaki dan tvoj rođendan.

Jer lijepi trenuci se ne kupuju, oni se, kao ruže i poljupci, kradu.

Draga gospođo, ja vas prvi put u životu vidim. Ne pitam vas kako to da ste stari kao Keopsova piramida došli na more, pijete li kakve ljekove, zašto vučete lijevu nogu, imate li grobno mjesto i zašto pobogu ne nakvasite tu kapicu na glavi, spontaće vas na ovu božju jabuku. Vi, pak, za mene, koju takođe vidite prvi put u životu, imate cijeli arsenal pitanja.

-Dojiš li? Siki li beba? Ah, šteta!

Majčino mlijeko i ostale zdravstveno-emocionalne beskompromisnosti.

Elem, gospođo, ne volim da kvarim lijepe trenutke dok u naručju držim svoju neodoljivu GMO bebu koja radoznalo lupka nogama po površini vode, pa vas skinem s vrata osmijehom, a rado bih vam rekla neku. Možda ne dojim jer nisam mogla, a željela sam. Možda sam mogla, al’ neko drugi nije uradio svoj posao kako valja, pa me je onemogućio. Možda moja beba po rođenju nije bila dobro, pa su nas odvojili, a ja od stresa izgubila mlijeko. Možda, na kraju krajeva, uopšte nisam željela da dojim, da bi mi grudi ostale čvrste i jedre. Koliko vam, draga gospođo, činjenica da neko zbog vaših neumjesnih pitanja proživljava ponovo ono što bi najradije zaboravio, mijenja kvalitet života? Nakvasite kapicu i nemojte daleko, uživajte u ljetnjem danu.

Vas, gospođo, znam iz viđenja. Lijepo se pozdravimo i drago mi je da ste dobro. Ne znam što vam je život slađi ako znate da li moj suprug ima kuću ili stan u mjestu iz kojeg je, koliko smo platili stan u kojem živimo, kolika nam je rata kredita i kako se snalazimo. Sve u svemu, volimo misionarsku pozu, gospođo, a nije da nas i druge ne raduju. Snalazimo se. Kad ste dokoni, umjesto glupih pitanja prisjetite se misionarske. Ne smanjuje ratu kredita, al’ može da prija.

– Što si tako smršala?!

– Baš si se ugojila!

– Zašto si skratila kosu, ljepše ti je onako?

– Kolika ti je plata?

– Što ne prodaš ono na morE, pa vratiš kredit?

– Kad ćeš da se udaješ?

– Planirate li djecu?

– Mislite li drugo pravit’?

– Strašno je kad žena ostane sama!

– Sve ćeš to da pojedeš?

– Opa, ide se na putovanje!

Ljudi, ‘ajmo malo. Samo malo.

Konačno da naučimo da izvadimo nos iz tuđih kesa, računa, brakova, kreveta, kilaže, navika, života. Pravite kolače, mirišite cvijeće, ne lešinarite nad tuđim životima i izborima. Ljubav je dobra. Ljubav je stvarna. Bićemo u redu.

P.S. A vi, gospođo, u te kolače trpate maslac umjesto margarina?! Opa, ima se, može se, a dok joj sin nije partio na brod, jedva se kraj s krajem krpio. Opaaaaa…

Nešo, dozrela si za jedno pisamce. Lekcija 1. Zapamti ovo: ljudi su šašavi. Šta god i kako god uradiš – neće biti dobro.

– Zove se Neva.
– Zar ne mogaste đetetu dat’ normalno ime?
– Mogasmo, no nas eto, nije bilo volja.

To što te od premilosti zovem Nešo u feminističkim krugovima izazvalo bi revoluciju, osudilo me za ugrožavanje tvog rodno – polnog identiteta i etiketiralo kao majku tuge neprebolne zbog neiznjedrivanja naslednika. Poenta je, ja te samo volim. Duša ti je kao kod nekog Neškoslava, mekana i topla i oblačasta i nasmijana. Zato ćeš ostati Nešo. Ili Rašo. Od radosti – rado – rašo. Tako, ako ti neko nešto kaže, ti se nasmij onako neodoljivo škrbavo i biće dosta. Uči da te ljudi ne bole.

– Šta, jede na tri sata, u minut? Vi ste joj napravili raspored? A ako je gladna prije toga? Pustite je da plače, je l’? Kuku, oni đetetu ne daju da jede kad je gladno, nego gledaju raspored. Kakvi monstrumi. I to se zove psiholozima.

A onda: – Malo vam je debelo ovo dijete, jede li previše? Sedam kila za tri mjeseca? A da joj date malo manje? Poslije će vam bit’ muka da se to skine, nije joj zdravo.

– A da joj nije hladno ovako? Đe joj je kapa? – Ne nosimo joj kapu po suncu u sred maja. – A bogami bi trebalo, ako zaduva.
– A da joj nije vruće ovako? – Možda i jes’, ko će ti ga znat.

Znam maleniću, baš se nije lako snaći sa pripadnicima naše vrste koje, naučićeš već, stručno zovemo „ljudi“. Ljudi dolaze u najrazličitijim oblicima i sa najraznovrsnijim pričama. Zaobiđi one koji dijele savjete nepitani, samo pokušavaju da ti istroše vrijeme, ne znajući šta će sa svojim. Navikni da će svi da te vole dok si nasmijana, tiha, mila, zabavna i čista. Kad se rasplačeš i ukakiš, vratiće te tati i mami. Onim monstrumima koji sve rade naopako i neizmjerno te vole. Pa ćemo da se očistimo, namirišemo, smirimo i opet zajedno smijemo. Kad odrasteš, neće biti ništa drugačije, liše pelena. Uči da te ljudi ne bole. Sebičnost je bolest, a čisto srce prije ili kasnije nađe puteljak do onih koji te neće pustiti ni kada, sad već figurativno, od kojekakvih životnih scenarija budeš punila gaće. Samo malo petlje i biće to sve super.

Odlukom kućnog savjeta koji sačinjavamo tata, tvoji slonići i ja, donesena je odluka da sa tri godine nećeš morati da čitaš Dostojevskog, pišeš sanskrit, ideš na balet, skvoš, džijudžicu, govoriš francuski i sviraš harfu. Biće dovoljno da se u trku pobadaš na glavu, pokušavaš da plivaš u baricama, praviš kolačiće od blata, crtaš po zidovima i konstantno zapitkuješ „a zašto“. Skroz dovoljno. Sve što radiš već je dovoljno.

I hvala. Hvala što nas sa nepuna tri mjeseca učiš da veliki ljudi, koliko god majušni bili, brzo opraštaju i lako zaboravljaju. Da smijeh nije smijeh ako nije presmiješan i ako se cijelo lice ne zgužva, a duša ti ne iskoči na oči. Hvala što si došla da nam pokažeš kako izgleda biće nesposobno da ikome pomisli zlo. Hvala što ne prestajemo da se smijemo svim tvojim forama.

Hvala što smo te, valjda, ljubavlju zaslužili. Volim te. Volimo te.

Ti si naš Nešo lajfkouč.

Prosječna trudnoća traje otprilike oko 1100 nivoa Toon blast-a, nekoliko nervnih slomova, par razvoda, 6-7 većih tuba kaladonta i bezbroj dražesnih upadica poput: „Uživaj u trudnoći“, „Spavaj dok još možeš“, „Nećeš imati vremena ni za šta“ i svih onih kulturološki utemeljenih vizija o postpartalnoj „brkatoj majci mučenici“ koja žrtvuje svoj život, ljepotu i mladost, jer jedino tako napaćena može biti dobra majka.

Takođe, ako ste sreće da se tokom ovog uživajućeg perioda susretnete sa mišljenjem više ljekara, možete priuštiti sebi svojevrstan test mentalne stabilnosti i minus deset godina ovozemaljskog staža, kada vam jedan od njih u paničnom maniru kaže da sa vašim djetetom definitivno nešto nije ok i iz džepa istjera ne mali novac za neki od prepopularnih prenatalnih testova. Pa ti sjediš narednih deset dana, grizeš nokte, čupaš kosu, sve ćuteći i radeći ono što bi trebalo raditi da je sve ok. Poslije dođu kul nalazi i sve bude ok, ali dramski zaplet po nekoj karmičkoj liniji mora biti ispoštovan, a neuralna baterija ispražnjena. Stres nas je održao i uvijek mu hvala.

Onda nastaviš da „uživaš“. Spavaš kao beba. Pola sata spavaš, pola sata plačeš, a u međuvremenu trčiš u toalet, ako glagol „trčati“ uopšte više ima smisla. Nisi gladna, jer si pregladnjela tamo oko trećeg mjeseca, kada ti je endokrinolog rekao da trudnoću treba iznijeti na malo povrća, kuvanog mesa, malo sira i jednoj jabuci. Dnevno. Poslije, kad nalazima fali sve i svašta, možeš malo pirinča, pašte, krompira. Koliko da stane u dlan. Po koju čokoladicu ukradeš noću u mrklom mraku, al’ držiš se ok. Udjeljuju ti komplimente i zabezeknjuju se minimalnim dobijanjem na kilaži, pa kontaš da je negdje bilo očekivano da trudna izgledaš kao jorkširska prasica. To je ona predfaza, uvertira u puštanje brka Mandušića Vuka.

I ja sam vam, eto, kao neki psiholog. Ispričah toliko neafirmativnih stvari da bi najjači svjetski lajfkoučevi odustali od pravljenja najbolje verzije mene. Ne bi im se isplatilo. Psiholog baksuz, totalno neki neblaženi tip. Iskreni. Mislim da nam malo toga treba. U pauzama blaženstva.

Ipak, kad je osjetim pod kožom, od sad već skoro tri kila, sve ima smisla. Kad me njen tata zagrli s vrata, pa… Odmah je sve ok. Bude još bolje kad se u papučama kliza kroz kuću i peče smrznuto lisnato tijesto u skladu sa instrukcijama, uz visoku dozu ozbiljnosti.

Elem, ja sam kao neki psiholog. Nisam pročitala knjige o prenatalnoj i postpartalnoj njezi. Nemam razvojne planove. Nekad zaboravim koja smo nedelja. Kupovala sam robicu odmah, dok je još bila tačka. Tu istu robicu sušila sam po mraku, uprkos bapskim pričama da to nikako ne treba raditi. Smatram da je ljepše iskoristiti vjetar, nego na dijete staviti kakvu buđ od robe. Majka kaže da kad je dijete u pitanju uvijek pođem od sebe. Baš ne bih išla kao lišaj, ako mogu kao čeljade.

Ne znam kakav ću roditelj biti. Ne znam na šta ce izaći. Ima li to gdje da se pročita? Šta kažu lajfkoučevi, pozitivni psiholozi i astrolozi?

Ostaću pri svome. Osjećati. Vjerovati. Zvoni telefon. Prizvala sam ih. Ivana iz Energy house-a. Ipak još neko vjeruje da mogu postati najbolja verzija sebe. Odvažno. Otpratim lagano.

Ova verzija kojom danas raspolažem kaže:

Uplašena sam i potpuno sigurna da će sve biti u redu. Garantuju mi njene pantalonice sa oblačkom na guzi i debeljuškasti obraz sa posljednjeg ultrazvuka.

P.S. Batalite najbolju, radite na iskrenoj verziji sebe. Toliko dugujete planeti i tom bubnjaru pod vašim srcem. I ne puštajte brkove, da vas zamolim.