Draga gospođo, ja vas prvi put u životu vidim. Ne pitam vas kako to da ste stari kao Keopsova piramida došli na more, pijete li kakve ljekove, zašto vučete lijevu nogu, imate li grobno mjesto i zašto pobogu ne nakvasite tu kapicu na glavi, spontaće vas na ovu božju jabuku. Vi, pak, za mene, koju takođe vidite prvi put u životu, imate cijeli arsenal pitanja.

-Dojiš li? Siki li beba? Ah, šteta!

Majčino mlijeko i ostale zdravstveno-emocionalne beskompromisnosti.

Elem, gospođo, ne volim da kvarim lijepe trenutke dok u naručju držim svoju neodoljivu GMO bebu koja radoznalo lupka nogama po površini vode, pa vas skinem s vrata osmijehom, a rado bih vam rekla neku. Možda ne dojim jer nisam mogla, a željela sam. Možda sam mogla, al’ neko drugi nije uradio svoj posao kako valja, pa me je onemogućio. Možda moja beba po rođenju nije bila dobro, pa su nas odvojili, a ja od stresa izgubila mlijeko. Možda, na kraju krajeva, uopšte nisam željela da dojim, da bi mi grudi ostale čvrste i jedre. Koliko vam, draga gospođo, činjenica da neko zbog vaših neumjesnih pitanja proživljava ponovo ono što bi najradije zaboravio, mijenja kvalitet života? Nakvasite kapicu i nemojte daleko, uživajte u ljetnjem danu.

Vas, gospođo, znam iz viđenja. Lijepo se pozdravimo i drago mi je da ste dobro. Ne znam što vam je život slađi ako znate da li moj suprug ima kuću ili stan u mjestu iz kojeg je, koliko smo platili stan u kojem živimo, kolika nam je rata kredita i kako se snalazimo. Sve u svemu, volimo misionarsku pozu, gospođo, a nije da nas i druge ne raduju. Snalazimo se. Kad ste dokoni, umjesto glupih pitanja prisjetite se misionarske. Ne smanjuje ratu kredita, al’ može da prija.

– Što si tako smršala?!

– Baš si se ugojila!

– Zašto si skratila kosu, ljepše ti je onako?

– Kolika ti je plata?

– Što ne prodaš ono na morE, pa vratiš kredit?

– Kad ćeš da se udaješ?

– Planirate li djecu?

– Mislite li drugo pravit’?

– Strašno je kad žena ostane sama!

– Sve ćeš to da pojedeš?

– Opa, ide se na putovanje!

Ljudi, ‘ajmo malo. Samo malo.

Konačno da naučimo da izvadimo nos iz tuđih kesa, računa, brakova, kreveta, kilaže, navika, života. Pravite kolače, mirišite cvijeće, ne lešinarite nad tuđim životima i izborima. Ljubav je dobra. Ljubav je stvarna. Bićemo u redu.

P.S. A vi, gospođo, u te kolače trpate maslac umjesto margarina?! Opa, ima se, može se, a dok joj sin nije partio na brod, jedva se kraj s krajem krpio. Opaaaaa…

Nešo, dozrela si za jedno pisamce. Lekcija 1. Zapamti ovo: ljudi su šašavi. Šta god i kako god uradiš – neće biti dobro.

– Zove se Neva.
– Zar ne mogaste đetetu dat’ normalno ime?
– Mogasmo, no nas eto, nije bilo volja.

To što te od premilosti zovem Nešo u feminističkim krugovima izazvalo bi revoluciju, osudilo me za ugrožavanje tvog rodno – polnog identiteta i etiketiralo kao majku tuge neprebolne zbog neiznjedrivanja naslednika. Poenta je, ja te samo volim. Duša ti je kao kod nekog Neškoslava, mekana i topla i oblačasta i nasmijana. Zato ćeš ostati Nešo. Ili Rašo. Od radosti – rado – rašo. Tako, ako ti neko nešto kaže, ti se nasmij onako neodoljivo škrbavo i biće dosta. Uči da te ljudi ne bole.

– Šta, jede na tri sata, u minut? Vi ste joj napravili raspored? A ako je gladna prije toga? Pustite je da plače, je l’? Kuku, oni đetetu ne daju da jede kad je gladno, nego gledaju raspored. Kakvi monstrumi. I to se zove psiholozima.

A onda: – Malo vam je debelo ovo dijete, jede li previše? Sedam kila za tri mjeseca? A da joj date malo manje? Poslije će vam bit’ muka da se to skine, nije joj zdravo.

– A da joj nije hladno ovako? Đe joj je kapa? – Ne nosimo joj kapu po suncu u sred maja. – A bogami bi trebalo, ako zaduva.
– A da joj nije vruće ovako? – Možda i jes’, ko će ti ga znat.

Znam maleniću, baš se nije lako snaći sa pripadnicima naše vrste koje, naučićeš već, stručno zovemo „ljudi“. Ljudi dolaze u najrazličitijim oblicima i sa najraznovrsnijim pričama. Zaobiđi one koji dijele savjete nepitani, samo pokušavaju da ti istroše vrijeme, ne znajući šta će sa svojim. Navikni da će svi da te vole dok si nasmijana, tiha, mila, zabavna i čista. Kad se rasplačeš i ukakiš, vratiće te tati i mami. Onim monstrumima koji sve rade naopako i neizmjerno te vole. Pa ćemo da se očistimo, namirišemo, smirimo i opet zajedno smijemo. Kad odrasteš, neće biti ništa drugačije, liše pelena. Uči da te ljudi ne bole. Sebičnost je bolest, a čisto srce prije ili kasnije nađe puteljak do onih koji te neće pustiti ni kada, sad već figurativno, od kojekakvih životnih scenarija budeš punila gaće. Samo malo petlje i biće to sve super.

Odlukom kućnog savjeta koji sačinjavamo tata, tvoji slonići i ja, donesena je odluka da sa tri godine nećeš morati da čitaš Dostojevskog, pišeš sanskrit, ideš na balet, skvoš, džijudžicu, govoriš francuski i sviraš harfu. Biće dovoljno da se u trku pobadaš na glavu, pokušavaš da plivaš u baricama, praviš kolačiće od blata, crtaš po zidovima i konstantno zapitkuješ „a zašto“. Skroz dovoljno. Sve što radiš već je dovoljno.

I hvala. Hvala što nas sa nepuna tri mjeseca učiš da veliki ljudi, koliko god majušni bili, brzo opraštaju i lako zaboravljaju. Da smijeh nije smijeh ako nije presmiješan i ako se cijelo lice ne zgužva, a duša ti ne iskoči na oči. Hvala što si došla da nam pokažeš kako izgleda biće nesposobno da ikome pomisli zlo. Hvala što ne prestajemo da se smijemo svim tvojim forama.

Hvala što smo te, valjda, ljubavlju zaslužili. Volim te. Volimo te.

Ti si naš Nešo lajfkouč.

Prosječna trudnoća traje otprilike oko 1100 nivoa Toon blast-a, nekoliko nervnih slomova, par razvoda, 6-7 većih tuba kaladonta i bezbroj dražesnih upadica poput: „Uživaj u trudnoći“, „Spavaj dok još možeš“, „Nećeš imati vremena ni za šta“ i svih onih kulturološki utemeljenih vizija o postpartalnoj „brkatoj majci mučenici“ koja žrtvuje svoj život, ljepotu i mladost, jer jedino tako napaćena može biti dobra majka.

Takođe, ako ste sreće da se tokom ovog uživajućeg perioda susretnete sa mišljenjem više ljekara, možete priuštiti sebi svojevrstan test mentalne stabilnosti i minus deset godina ovozemaljskog staža, kada vam jedan od njih u paničnom maniru kaže da sa vašim djetetom definitivno nešto nije ok i iz džepa istjera ne mali novac za neki od prepopularnih prenatalnih testova. Pa ti sjediš narednih deset dana, grizeš nokte, čupaš kosu, sve ćuteći i radeći ono što bi trebalo raditi da je sve ok. Poslije dođu kul nalazi i sve bude ok, ali dramski zaplet po nekoj karmičkoj liniji mora biti ispoštovan, a neuralna baterija ispražnjena. Stres nas je održao i uvijek mu hvala.

Onda nastaviš da „uživaš“. Spavaš kao beba. Pola sata spavaš, pola sata plačeš, a u međuvremenu trčiš u toalet, ako glagol „trčati“ uopšte više ima smisla. Nisi gladna, jer si pregladnjela tamo oko trećeg mjeseca, kada ti je endokrinolog rekao da trudnoću treba iznijeti na malo povrća, kuvanog mesa, malo sira i jednoj jabuci. Dnevno. Poslije, kad nalazima fali sve i svašta, možeš malo pirinča, pašte, krompira. Koliko da stane u dlan. Po koju čokoladicu ukradeš noću u mrklom mraku, al’ držiš se ok. Udjeljuju ti komplimente i zabezeknjuju se minimalnim dobijanjem na kilaži, pa kontaš da je negdje bilo očekivano da trudna izgledaš kao jorkširska prasica. To je ona predfaza, uvertira u puštanje brka Mandušića Vuka.

I ja sam vam, eto, kao neki psiholog. Ispričah toliko neafirmativnih stvari da bi najjači svjetski lajfkoučevi odustali od pravljenja najbolje verzije mene. Ne bi im se isplatilo. Psiholog baksuz, totalno neki neblaženi tip. Iskreni. Mislim da nam malo toga treba. U pauzama blaženstva.

Ipak, kad je osjetim pod kožom, od sad već skoro tri kila, sve ima smisla. Kad me njen tata zagrli s vrata, pa… Odmah je sve ok. Bude još bolje kad se u papučama kliza kroz kuću i peče smrznuto lisnato tijesto u skladu sa instrukcijama, uz visoku dozu ozbiljnosti.

Elem, ja sam kao neki psiholog. Nisam pročitala knjige o prenatalnoj i postpartalnoj njezi. Nemam razvojne planove. Nekad zaboravim koja smo nedelja. Kupovala sam robicu odmah, dok je još bila tačka. Tu istu robicu sušila sam po mraku, uprkos bapskim pričama da to nikako ne treba raditi. Smatram da je ljepše iskoristiti vjetar, nego na dijete staviti kakvu buđ od robe. Majka kaže da kad je dijete u pitanju uvijek pođem od sebe. Baš ne bih išla kao lišaj, ako mogu kao čeljade.

Ne znam kakav ću roditelj biti. Ne znam na šta ce izaći. Ima li to gdje da se pročita? Šta kažu lajfkoučevi, pozitivni psiholozi i astrolozi?

Ostaću pri svome. Osjećati. Vjerovati. Zvoni telefon. Prizvala sam ih. Ivana iz Energy house-a. Ipak još neko vjeruje da mogu postati najbolja verzija sebe. Odvažno. Otpratim lagano.

Ova verzija kojom danas raspolažem kaže:

Uplašena sam i potpuno sigurna da će sve biti u redu. Garantuju mi njene pantalonice sa oblačkom na guzi i debeljuškasti obraz sa posljednjeg ultrazvuka.

P.S. Batalite najbolju, radite na iskrenoj verziji sebe. Toliko dugujete planeti i tom bubnjaru pod vašim srcem. I ne puštajte brkove, da vas zamolim.

Molim te čuvaj se
crnog iz podruma
i zvijezda što ih razmažu suze…

Samo rijetki slični znaju da je
ustezanje od prepuštanja dodirima
isto kao ne vidjeti boje
isto kao vidjeti boje
na drugoj strani Amazona

Ne trudi se da objasnjavaš
kako izgleda kad u svima vidiš nadu
pa se raduješ ko dijete
i u svima vidiš krivca
pa se sklanjaš u sebe

Molim te čuvaj se
od sličnih sebi
i od bola sličnog tvom

Ne preuzimaj teret tuđih razloga
i pazi se pogrešnih pitanja
uvijek su krivi Oni
i neoprostiva je slučajnost
što si u pitanju bila ti.

Ne odriči se naivnih želja.
Nama se ništa neće ostvariti
i sve ćemo već nekako uprljati
al’ ipak nastavi da sanjaš
po jedan san za svaki dan čekanja.

I molim te
čuvaj se mraka s dna stepenica
i zvijezda padalica što ih ugase suze…

 

Audio – Iva Stefanović:

 

(Mirisi i leptiri intenzivno cirkulišu avenijama.)

Muči muku koja te muči
iz duše i žuči
izruči
tuč

Odćuti kad se mora
ali mȍra kad te môri
otvori i progovori
pretvori

Pokreni kad stane
al’ nauči da staneš
prije nego klecneš
ili padneš

Desi se i da se neko uroti
ali kad je neko protiv
prvo se nadaj dobroti
pa prostoti

Prestraši strah
strah – kad treba – plaši
ali iako često pogodi
i omaši

Iz ponosa i inata
prikrivaš i zatvaraš
(u previše navrata)
sve što drži
za vrat

Po nemiru prebiraj
nemir iz nemira nervira
dozvoljen je nemir iz mira
ili hira

Nije glavno biti jak stalno
snaga je nekad biti slab javno
tražiti oslonac direktno
a ne potajno

Nedostaje usud
šanse svud su
ali grizeš prste
umjesto usnu

Probijaš sve granice
ali kao da ti izmiču
najljepše stranice
i stanice

Fali da
pramen plavi
plamen pravi
upali…

 

 

(Tihi inspirativni junaci aurom neutrališu apatiju.)

Ove istine su tuđa i moja zapažanja koja su se pokazala tačnim.​
Neke su bezlične, neke u drugom licu. Tu samo podsjećam sebe.
U tekstu ima jezičkih i pravopisnih grešaka. Dozvoljavam ih dok god zvučim prirodno.

1. Treba čuti šta stariji imaju da kažu, ali ih ne treba uvijek slušati.

2. Kad se dese, nekad ne možeš da se nosiš s posledicama, iako si ih imao u računici. Nije strašno, samo pokušaj da bolje procijeniš naredni put.

3. Život je jednostavan, ljudi ga komplikuju.

4. Druga verzija treće stavke: pri razmatranju prednosti i nedostataka nekih predloga ili rješenja, prilično je lako doći do konačne računice. Teško je prihvatiti da je to konačna računica.

5. Treća verzija treće stavke: ljudi najčešće i bez neke naročite analize lako dođu do toga šta je prava stvar za uraditi. Obično je pravu stvar do koje se lako dolazi najteže uraditi.

6. Nije tačno da čovjek može da uradi sve što zamisli. Tačno je da nekad daš maksimum, ali ne zavisi od tebe. Isto tako, ako ne preformulišeš cilj i ne daš maksimum u nečemu drugom, nikad nisi ni bio pobjednik.

7. Ekstremna kontrola nikad nije niti izliječila, niti smirila nečiju nesigurnost.

8. Što više popuštaš, to više propuštaš.

9. Neki ljudi su jednostavno loši i to im je saldo, bez obzira na to što s vremena na vrijeme urade nešto „humano“.

10. Nije strašno reći nekome da odjebe zato što misliš da je loš čovjek. Naročito ako je bio loš prema tebi. Isto važi za sebične ljude. Isto važi i za negativne ljude.

11. Mišljenje drugih je važno ako si svakodnevno uvezan s njima. U suprotnom – nije važno.

12. Što je više moguće drugima treba čuvati osjećanja.

13. Što je više moguće drugima treba čuvati dostojanstvo.

14. Nisam ništa bolji od drugih. Svi mogu ravnopravno da se spuste na zemlju.

15. Iza svake vrste prepotencije stoji neka vrsta …

16. Partner nije dugoročno stabilan ako želi da te mijenja.

17. Zajebi vezu ako ne vjeruješ partneru.

18. Zajebi vezu ako ti partner ne vjeruje.

19. Zajebi vezu ako ne opravdavaš povjerenje partnera.

20. Zajebi vezu ako partner ne opravdava tvoje povjerenje.

21. Nije tačno da za svakog postoji neko. Ne postoji i tu nema ništa sporno.

22. Niko nije dužan da trpi bilo kakav pritisak sa strane po pitanjima iz sopstvenog života.

23. Niko ne treba sebi da stvara pritisak ni po kojem pitanju.

24. Ne moraš biti vjernik da bi poštovao 10 zapovijesti, a trebalo bi ih poštovati (barem 7,5 od 10).

25. Šta god da je u pitanju, oprosti sebi. Ne iz oholosti, nego jer ćeš stvarno pokušati da budeš bolji.

26. Oprosti drugima. Ne treba da nosiš teret bilo čega njihovog, a što ih je natjeralo da budu loši. Samo im vrati nazad to njihovo negativno što ti upućuju.

27. Vremena je uvijek malo.

28. Ne moraš ništa što nećeš, osim ukoliko iz nekog razloga (npr. bonton ili neka lijepa i pozitivna stvar uslovljena kulturom) ne duguješ toliko.

29. Po istom principu iz gornje stavke, ne moraš ništa što ti ne prija.

30. Niko te ne posjeduje.

31. Ne treba se sklanjati siledžijama.

32. Ne pravi se pita od govana.

33. Ne želi istinu svako ko je traži.

34. Kad neko ne zna šta hoće, ne valja mu šta god da dobije, i uvijek će misliti da je ono što je htio u onome što nije dobio. Ne uzimaj to lično.

35. Zahtjevi i očekivanja prema tebi rastu. Pazi kako se ophodiš prema tome, jer i tvoja očekivanja i apetiti rastu.

36. Unaprijed upozori nekoga na šta kod tebe može da se oklizne.

37. Ne postoji ravnoteža između dobra i zla u životu.

38. Život nije fer, ali ne treba se time ni zamarati.

39. Svaka je osoba inspiracija.

40. Svaka je osoba lekcija.

41. Čoek treba da đelje po svome.

Vrlo rano postalo je jasno da neću biti genije. U školu sam krenula sa punih sedam i po godina, pocijepanih koljena i tinjajućeg hiperaktivnog poremećaja. I dok su moji vršnjaci već znali da crtaju, pišu, dijele s ostatkom i sviraju Betovenovu Devetu simfoniju, ja sam u prvi razred ušetala lagano, s ogromnom ljubičastom torbom i s lica nesilaznim osmijehom. Mangup. Od slova- ništa, od brojeva- još manje.

Ispred škole su se (i tada, da ne pomislite da je to isključivo manir današnjih roditelja) tiskali uzbuđeni “stariji polaznici”, prepričavajući šta sve njihove pametne g’avice znaju, a to se uči tek u… pa recimo, petom razredu.

– A ovaj moj ti je naučio slova sa četiri godine! – jedna će majka uzbuđeno.

– A ja ne znam, ovaj moj je prepametan, al je lijen, bojim se kako će! – dodaće druga.

– Moja mala sve ovo zna, njoj će dosadno bit! – nadovezala bi se treća. I sve tako.

Mene su jednostavno doveli u školu. Mama je povremenim blagim pritiscima na moja ramena pokušavala da obuzda nekontrolisano skakutanje čiji intenzitet nije opadao ni pod pritiskom novog stanovnika mojih malih leđa, đačke torbe. Smijala se, pa sam iz toga zaključila da je ipak u redu da nastavim da skačem. Čisto tako, da vide da ni ja u školu nisam došla nespremna. Znala sam mnogo toga. Znala sam da vidim boje tamo gdje su drugi dokazali da ih nema, da otrčim gdje ni dječaci nisu smjeli, da umislim da sam slijepi miš i naopačke visim sa ni malo stabilne grane dok mi se koljena ne užare. Znala sam da zujim. Da se izvinim travi kada je slučajno u trku zgazim i stavim zavoj na šapu povrijeđenog psića. Malo li je to za sedam godina života?

Međutim, nisam znala da mirujem. Poslije mnogo godina naučila sam da su to pametni ljudi nazvali hiperaktivnim poremećajem. To ti je ono kad na jednoj stolici mogu da te nađu u nebrojeno mnogo položaja u isto tako kratkom vremenskom intervalu. Samo što ne odšiješ platno i ne sakriješ se u postavu. Crv u dupetu, rekli bi neki. Leptiri u glavi, rekla bih ja. I to leptiri od kojih svaki leti na svoju stranu, a ti ubijeđen da možeš sve da ih pohvataš i malo se poigraš sa njima. Nezgodno za roditelje. Vrlo.

Nisam mogla da sjedim, nisam voljela da mi se čitaju bajke, da mi se pričaju priče, da slažem puzle, da jedem sjedeći, da spavam, da sušim kosu, da ćutim, da mislim o čemu mi je rečeno da treba da mislim. Podvlačim MOGLA.

Iako nikad poređena sa drugom djecom, govorili su mi šta druga djeca vole, te da bih ja mogla probati nešto slično, možda bi mi se svidjelo. Znala sam da bi TREBALO i obećavala sebi da ja želim, da mogu, da hoću da saslušam bajku, da ako to vole druga djeca, zašto bi meni bilo interesantniije da razgovaram sa pomorandžinim drvetom ispred kuće… U najvećem broju slučajeva, pod pritiskom “leptira” osujećivala sam potrebu da budem kao druga djeca i već nakon prve rečenice bajke koju je majka svaki put sa istim entuzijazmom počinjala da čita, bila na drugom kraju prostorije, povučena neobjašnjivom silom protiv koje nisam mogla. Nikad osuđena zbog “stanja”, nazvana bezobraznom ili slično, rasla sam uz podršku i ljubav, ali i stalno podsticanje na “kanalisanje leptira”.

U onom pomenutom prvom razredu, često sam šetala po učionici i gledala kroz prozor. Nisam mogla da shvatim da se užina jede kad zvoni, nego sam morala jesti kada sam gladna, što je često rezultiralo odmotavanjem maminih kulinarskih radinosti na sred časa, uz protokolarno postavljanje salvete umjesto stolnjaka. Djeca su do tada već naučila da tolerišu dosadu i potrebu za sjedanjem. Ja ne. I nisam se dobro osjećala zbog toga. Većinom.

Zato, dragi moji, ovom prilikom bih podvukla nekoliko bitnih stavki. Hiperaktivno dijete NIJE razmaženo dijete. Hiperaktivno dijete NIJE bezobrazno dijete. Hiperaktivno dijete NIJE intelektualno deficitarno. Hiperaktivno dijete HOĆE, ali NE MOŽE. Hiperaktivno dijete je najčešće HIPERSENZITIVNO dijete.

Prema tome, dragi roditelji hiperaktivnog djeteta, vašim (ne)angažovanjem kreirate hiperaktivno ZAPUŠTENO ili hiperaktivno USMJERENO dijete. Ja sam, na moju sreću, bila ovo drugo. O utrošku živaca mi je mučno i da mislim. Podrška, ljubav i pravilna kritika, umjesto osuđivanja, odbijanja, omalovažavanja. Djeca sama sebe kritikuju i doživljavaju bolje nego što vi mislite. I kad nešto ne mogu, trebaju vas.

Ja sam, eto, slova naučila. Znam i poneku rečenicu da sastavim. Brojeve nisam naučila nikad. I dalje nisam sigurna čemu zaista služe. Vremenom sam naučila i da mirujem onoliko koliko je to socijalno poželjno. Naučila sam da, ako nešto želim da postignem, moram da usmjerim pažnju. Svašta sam nešto naučila. Međutim, ni danas ne uspijevam da odgledam film do kraja, a čitajući pedesetu stranu knjige, volim da provirim na osadeset osmu, čisto da vidim kakvo je stanje tamo. Moglo bi se reći da sam uspjela.

I sada kada sam uspjela, uz ljubav i podršku nadogradila i oblikovala tu čudesnu stvar koju zovemo ličnošću, mogu s najvećim zadovoljstvom da objavim da nikuda nisu nestali. Šareniji su nego ikad. Ti moji leptiri.

Razmišljam da napišem studiju na temu: Kako je Dizni pokušao da mi sjebe život. Za neupućene, čika Dizni je pravio neke šarene crtiće za djecu, dok je za nas, malo ekspeditivnije, obrađivao dosta kompleksne (i vrlo odrasle) teme, pakovao ih u “baby” pakovanja i savršeno inputovao nevine glavice na mod koji preživljavanje u današnjem miljeu čini malčice težim. Obožavam Diznija.

Elem, kamen moga spoticanja: Ljepotica i zvijer. Pokriveni svi aspekti društva. Imamo djevojku, radoznalu, svoju, koja eto vjeruje u ljubav i one vrijednosti “iz naftalina”, čita dobre knjige i koju svi gledaju k’o iz tuđe glave jer, božemeoprosti, jes’ lijepa, al je prečudna. Imamo i jednog lokalnog drkadžiju, zgodnog, crnog, jakog, kojeg uvijek prate po tri namontirane blajhane sponzoruše, a on bi baš, k’o z’inat, silom na sramotu, da osvoji ovu u ljubav vjerujuću, s nosem povr’ knjige, koja ga se, istini na volju, malo gadi. A onda i zatim, imamo onoga oko kojeg nastaje cijeli zajeb, da ti poslije, kad shvatiš da je u crtiću brutalno realno sve sem kraja, dođe žao sto se ova glupojka ne udade za sirovinu iz svoga sela, ne izrodi mu buljuk djece i prihvati ga takvog kakav je, dja’oli ga popili. Dakle, Mr. Princ. Razmažen, hirovit, sebičan, sa latentnom egomanijakalnom crtom, kažnjen i pretvoren u strašnu zvijer, sa kletvom koju može izbrisati samo ona koja u njemu probudi ljubav i učini da mu srce zapleše s jedne strane pluća na drugu. Dizni, ljubim te u ideju. Onda ona odozgo, koja je, pored toga sto je zaljubljena u ljubav, i prikriveni adrenalinski zavisnik, pronađe ovoga nesretnika čupavog, zasuče rukave i ima potrebu da ga spašava od njega samog i da ispod površine pronađe sve te divne osobine koje on u crtanom ima, a koje su u realnom životu samo produkt bujne ženske mašte, iliti kvalitetan trip na suvo. I tako se fabula razvija sa dva potencijalna ishoda. Ili Ljepotica završava na Xanaxu 3x dnevno, gledajući u displej i čekajuci poruku ili jednostavno, ako je malo čvršćeg kova, sama postane Zvijer i nauči da se zajebava tamo gdje uoči veliku šansu da bude zajebana.

Čika Dizni, sjajan pokušaj! Skoro sam se dala. Znaš da znam svaku repliku iz crtanog, sve pjesme, glavne i sporedne likove i da dan danas svaki vikend počinjem obnavljajući gradivo. I nema šanse da cu prestati. To si odigrao sjajno. Ipak, moram ti otkriti neke istine, za divne lagalice koje si mi prodao:

1. Kazeš da Ljubav boli. – Ne boli ni kapi. Boli Ego, satire.
2. Kazeš da se Ljudi mijenjaju. – Čarape možda, na ljude zaboravi.
3. Zvijer će postati princ ako ga dovoljno voliš.- Bježi glavom bez obzira, ne daj se patologiji!
4. Živjeli su srećno do kraja života. – Aj odjebi, u ovo i dalje vjerujem.

Upita me juče petogodišnji dječak zašto “tako” gledam sliku Princa koja nam je dio scenografije za predstavu “Ljepotica i zvijer” , koju ćemo uskoro, na velikim daskama da oduvamo. Nesretno mu objasnih da mi je taj princ simpatija e’o dva’es i kusur godina. Preskočih dio o njegovoj kosi, očima, rukama i privlačnim patološkim obrascima. Ima kad.

-Ajde Laki, sa mnom ceš odglumiti ovu scenu, ja cu biti Bela, a ti gledaj kako treba, pa ceš onda ti.- rekoh djevojčici koja ce biti najbolja Bela u istoriji predškolskih predstava.

Glumimo tako Laki Zvijer i ja, kad odjednom glavni glumac prekida scenu i kaze mi: “Bela, visokO si”!

O da, mislim da konačno jesam i ne mislim da se izvinjavam zbog toga. Dizni, ljubim te u ideju u koju sam teškom mukom naučila da ne povjerujem.

 

Rekli su mi da se tamo umire. Pokušala sam da im objasnim da se tamo i rađa. Pokušala sam da im objasnim da postoje ta neka mjesta na kojima odrasteš u samo jednom pogledu, osmijehu, škripi kočnica, možda rastanku. Ta neka mjesta koja ti od tada pa zauvijek žive pod kožom i prave te onim što jesi. Ili nisi.

Miris bolnice. Trčkaram hodnicima kao po dnevnoj sobi. Krijem se iza maminog bijelog mantila. Virim. Česće ulazim u bolnicu kroz prozor nego kroz vrata. Mama me grdi, al vidim da jedva zadržava smijeh. Rat je. Ljudi sami, ranjeni, uplašeni. Štiti me, ali me ne sklanja. Uči me da uđem, da se ne plašim rana, ožijaka, da pružim ruku i pitam kako su. Da se nasmijem. Onda me odvede u kuhinju na prvom spratu, kod teta Mire. Voljela sam da sjedim na ivici velike limene bolničke sudopere, dok čekam glomazne, iz pomoći dobijene, makarone sa sirom. Još pamtim taj ukus i majku kako mi veže tek opranu kosu, pošto ću je, trapavo, umočiti u gumasti sir. Pamtim miris bolničkog čaja, Anicu, Ljilju i jednu časnu sestru koju sam nazvala Hristivojka, nakon što mi je mama na pitanje ko je njen momak kratko odgovrila “Isus Hrist”. Od tada je časna bila Hristova djevojka, skraćeno Hristivojka. Nikad se nije bunila, zato joj danas i ne pamtim ime. Imala sam ja kod tih ljudi u intenzivnoj i svoje papire, i flomastere, poneku igračku. Znali su mi, dok čekam mamu, odjenuti bijeli mantil, kaljače, kapu, i oko vrata staviti slušalice. Mantil se jedno metar vukao za mnom, ostalo je sve bilo na mjestu. Jedino tako udešena smjela sam stati ispred Uroša, simpatičnog skeleta, od koga me je (mada to nikad nisam priznala) bilo jezivo strah. Šetala bih potom po kancelariji službe anestezije koju je mama dijelila sa još par kolega. Ko god uđe za mene je imao poljubac i zagrljaj. I nikad se niko nije čudio zašto sam tu. Jasno je da nisam imala biti gdje drugo, ali i da sam sasvim mala pripala tom mjestu i ono meni. U trećoj fioci odozdo uvijek sam nalazila neke bombone. Kad bi nestpljenje već postajalo veliko išla sam kod Vuka u gipsaonu. On gipše nečiju ruku ili nogu, a ja navijam. Branka se poslije izvinjava. Nikako da joj objasnim da oni vole kad im dođem.

Prije par sedmica sam, poslije vise od deset godina pošla Tamo. Potrebom. Sada i sama malo užasnuta mirisom bolnice, sa mišlju o novim ljudima, promjenama i pitanjem da li pripadanje prestaje. Kako su me samo demantovali. Naletjeh na sestru Stanku koja mi je heklala kostim za barbiku i ljubičasti šešir sa tvrdim obodom porubljen čipkom koji i danas šuvam. Sretoh Anicu i još njih par koji me zagrliše srcem. Duja na centrali koji, po običaju, nakon “Malo moje” izgovori osamsto riječi u sekundi. Pripadanje. I poslije toliko. Izgleda da se stvarno ne briše. Vraćaju se slike. Neko, od uzbuđenja ne uhvatih ko, reče da mogu ja i porasti, i ne dolaziti, al da cu zauvijek biti “mala plava lokna koja nešto crtka po papiru dok čeka mamu”.

Rekli su mi da se tamo umire. Rekla sam im da se tamo i rađa. Neka su nam mjesta zapisana. Tu ispod kože. I prave nas onim što jesmo. Ili nismo.