Molim te čuvaj se
crnog iz podruma
i zvijezda što ih razmažu suze…

Samo rijetki slični znaju da je
ustezanje od prepuštanja dodirima
isto kao ne vidjeti boje
isto kao vidjeti boje
na drugoj strani Amazona

Ne trudi se da objasnjavaš
kako izgleda kad u svima vidiš nadu
pa se raduješ ko dijete
i u svima vidiš krivca
pa se sklanjaš u sebe

Molim te čuvaj se
od sličnih sebi
i od bola sličnog tvom

Ne preuzimaj teret tuđih razloga
i pazi se pogrešnih pitanja
uvijek su krivi Oni
i neoprostiva je slučajnost
što si u pitanju bila ti.

Ne odriči se naivnih želja.
Nama se ništa neće ostvariti
i sve ćemo već nekako uprljati
al’ ipak nastavi da sanjaš
po jedan san za svaki dan čekanja.

I molim te
čuvaj se mraka s dna stepenica
i zvijezda padalica što ih ugase suze…

 

Audio – Iva Stefanović:

 

(Mirisi i leptiri intenzivno cirkulišu avenijama.)

Muči muku koja te muči
iz duše i žuči
izruči
tuč

Odćuti kad se mora
ali mȍra kad te môri
otvori i progovori
pretvori

Pokreni kad stane
al’ nauči da staneš
prije nego klecneš
ili padneš

Desi se i da se neko uroti
ali kad je neko protiv
prvo se nadaj dobroti
pa prostoti

Prestraši strah
strah – kad treba – plaši
ali iako često pogodi
i omaši

Iz ponosa i inata
prikrivaš i zatvaraš
(u previše navrata)
sve što drži
za vrat

Po nemiru prebiraj
nemir iz nemira nervira
dozvoljen je nemir iz mira
ili hira

Nije glavno biti jak stalno
snaga je nekad biti slab javno
tražiti oslonac direktno
a ne potajno

Nedostaje usud
šanse svud su
ali grizeš prste
umjesto usnu

Probijaš sve granice
ali kao da ti izmiču
najljepše stranice
i stanice

Fali da
pramen plavi
plamen pravi
upali…

 

 

(Tihi inspirativni junaci aurom neutrališu apatiju.)

Ove istine su tuđa i moja zapažanja koja su se pokazala tačnim.​
Neke su bezlične, neke u drugom licu. Tu samo podsjećam sebe.
U tekstu ima jezičkih i pravopisnih grešaka. Dozvoljavam ih dok god zvučim prirodno.

1. Treba čuti šta stariji imaju da kažu, ali ih ne treba uvijek slušati.

2. Kad se dese, nekad ne možeš da se nosiš s posledicama, iako si ih imao u računici. Nije strašno, samo pokušaj da bolje procijeniš naredni put.

3. Život je jednostavan, ljudi ga komplikuju.

4. Druga verzija treće stavke: pri razmatranju prednosti i nedostataka nekih predloga ili rješenja, prilično je lako doći do konačne računice. Teško je prihvatiti da je to konačna računica.

5. Treća verzija treće stavke: ljudi najčešće i bez neke naročite analize lako dođu do toga šta je prava stvar za uraditi. Obično je pravu stvar do koje se lako dolazi najteže uraditi.

6. Nije tačno da čovjek može da uradi sve što zamisli. Tačno je da nekad daš maksimum, ali ne zavisi od tebe. Isto tako, ako ne preformulišeš cilj i ne daš maksimum u nečemu drugom, nikad nisi ni bio pobjednik.

7. Ekstremna kontrola nikad nije niti izliječila, niti smirila nečiju nesigurnost.

8. Što više popuštaš, to više propuštaš.

9. Neki ljudi su jednostavno loši i to im je saldo, bez obzira na to što s vremena na vrijeme urade nešto „humano“.

10. Nije strašno reći nekome da odjebe zato što misliš da je loš čovjek. Naročito ako je bio loš prema tebi. Isto važi za sebične ljude. Isto važi i za negativne ljude.

11. Mišljenje drugih je važno ako si svakodnevno uvezan s njima. U suprotnom – nije važno.

12. Što je više moguće drugima treba čuvati osjećanja.

13. Što je više moguće drugima treba čuvati dostojanstvo.

14. Nisam ništa bolji od drugih. Svi mogu ravnopravno da se spuste na zemlju.

15. Iza svake vrste prepotencije stoji neka vrsta …

16. Partner nije dugoročno stabilan ako želi da te mijenja.

17. Zajebi vezu ako ne vjeruješ partneru.

18. Zajebi vezu ako ti partner ne vjeruje.

19. Zajebi vezu ako ne opravdavaš povjerenje partnera.

20. Zajebi vezu ako partner ne opravdava tvoje povjerenje.

21. Nije tačno da za svakog postoji neko. Ne postoji i tu nema ništa sporno.

22. Niko nije dužan da trpi bilo kakav pritisak sa strane po pitanjima iz sopstvenog života.

23. Niko ne treba sebi da stvara pritisak ni po kojem pitanju.

24. Ne moraš biti vjernik da bi poštovao 10 zapovijesti, a trebalo bi ih poštovati (barem 7,5 od 10).

25. Šta god da je u pitanju, oprosti sebi. Ne iz oholosti, nego jer ćeš stvarno pokušati da budeš bolji.

26. Oprosti drugima. Ne treba da nosiš teret bilo čega njihovog, a što ih je natjeralo da budu loši. Samo im vrati nazad to njihovo negativno što ti upućuju.

27. Vremena je uvijek malo.

28. Ne moraš ništa što nećeš, osim ukoliko iz nekog razloga (npr. bonton ili neka lijepa i pozitivna stvar uslovljena kulturom) ne duguješ toliko.

29. Po istom principu iz gornje stavke, ne moraš ništa što ti ne prija.

30. Niko te ne posjeduje.

31. Ne treba se sklanjati siledžijama.

32. Ne pravi se pita od govana.

33. Ne želi istinu svako ko je traži.

34. Kad neko ne zna šta hoće, ne valja mu šta god da dobije, i uvijek će misliti da je ono što je htio u onome što nije dobio. Ne uzimaj to lično.

35. Zahtjevi i očekivanja prema tebi rastu. Pazi kako se ophodiš prema tome, jer i tvoja očekivanja i apetiti rastu.

36. Unaprijed upozori nekoga na šta kod tebe može da se oklizne.

37. Ne postoji ravnoteža između dobra i zla u životu.

38. Život nije fer, ali ne treba se time ni zamarati.

39. Svaka je osoba inspiracija.

40. Svaka je osoba lekcija.

41. Čoek treba da đelje po svome.

Vrlo rano postalo je jasno da neću biti genije. U školu sam krenula sa punih sedam i po godina, pocijepanih koljena i tinjajućeg hiperaktivnog poremećaja. I dok su moji vršnjaci već znali da crtaju, pišu, dijele s ostatkom i sviraju Betovenovu Devetu simfoniju, ja sam u prvi razred ušetala lagano, s ogromnom ljubičastom torbom i s lica nesilaznim osmijehom. Mangup. Od slova- ništa, od brojeva- još manje.

Ispred škole su se (i tada, da ne pomislite da je to isključivo manir današnjih roditelja) tiskali uzbuđeni “stariji polaznici”, prepričavajući šta sve njihove pametne g’avice znaju, a to se uči tek u… pa recimo, petom razredu.

– A ovaj moj ti je naučio slova sa četiri godine! – jedna će majka uzbuđeno.

– A ja ne znam, ovaj moj je prepametan, al je lijen, bojim se kako će! – dodaće druga.

– Moja mala sve ovo zna, njoj će dosadno bit! – nadovezala bi se treća. I sve tako.

Mene su jednostavno doveli u školu. Mama je povremenim blagim pritiscima na moja ramena pokušavala da obuzda nekontrolisano skakutanje čiji intenzitet nije opadao ni pod pritiskom novog stanovnika mojih malih leđa, đačke torbe. Smijala se, pa sam iz toga zaključila da je ipak u redu da nastavim da skačem. Čisto tako, da vide da ni ja u školu nisam došla nespremna. Znala sam mnogo toga. Znala sam da vidim boje tamo gdje su drugi dokazali da ih nema, da otrčim gdje ni dječaci nisu smjeli, da umislim da sam slijepi miš i naopačke visim sa ni malo stabilne grane dok mi se koljena ne užare. Znala sam da zujim. Da se izvinim travi kada je slučajno u trku zgazim i stavim zavoj na šapu povrijeđenog psića. Malo li je to za sedam godina života?

Međutim, nisam znala da mirujem. Poslije mnogo godina naučila sam da su to pametni ljudi nazvali hiperaktivnim poremećajem. To ti je ono kad na jednoj stolici mogu da te nađu u nebrojeno mnogo položaja u isto tako kratkom vremenskom intervalu. Samo što ne odšiješ platno i ne sakriješ se u postavu. Crv u dupetu, rekli bi neki. Leptiri u glavi, rekla bih ja. I to leptiri od kojih svaki leti na svoju stranu, a ti ubijeđen da možeš sve da ih pohvataš i malo se poigraš sa njima. Nezgodno za roditelje. Vrlo.

Nisam mogla da sjedim, nisam voljela da mi se čitaju bajke, da mi se pričaju priče, da slažem puzle, da jedem sjedeći, da spavam, da sušim kosu, da ćutim, da mislim o čemu mi je rečeno da treba da mislim. Podvlačim MOGLA.

Iako nikad poređena sa drugom djecom, govorili su mi šta druga djeca vole, te da bih ja mogla probati nešto slično, možda bi mi se svidjelo. Znala sam da bi TREBALO i obećavala sebi da ja želim, da mogu, da hoću da saslušam bajku, da ako to vole druga djeca, zašto bi meni bilo interesantniije da razgovaram sa pomorandžinim drvetom ispred kuće… U najvećem broju slučajeva, pod pritiskom “leptira” osujećivala sam potrebu da budem kao druga djeca i već nakon prve rečenice bajke koju je majka svaki put sa istim entuzijazmom počinjala da čita, bila na drugom kraju prostorije, povučena neobjašnjivom silom protiv koje nisam mogla. Nikad osuđena zbog “stanja”, nazvana bezobraznom ili slično, rasla sam uz podršku i ljubav, ali i stalno podsticanje na “kanalisanje leptira”.

U onom pomenutom prvom razredu, često sam šetala po učionici i gledala kroz prozor. Nisam mogla da shvatim da se užina jede kad zvoni, nego sam morala jesti kada sam gladna, što je često rezultiralo odmotavanjem maminih kulinarskih radinosti na sred časa, uz protokolarno postavljanje salvete umjesto stolnjaka. Djeca su do tada već naučila da tolerišu dosadu i potrebu za sjedanjem. Ja ne. I nisam se dobro osjećala zbog toga. Većinom.

Zato, dragi moji, ovom prilikom bih podvukla nekoliko bitnih stavki. Hiperaktivno dijete NIJE razmaženo dijete. Hiperaktivno dijete NIJE bezobrazno dijete. Hiperaktivno dijete NIJE intelektualno deficitarno. Hiperaktivno dijete HOĆE, ali NE MOŽE. Hiperaktivno dijete je najčešće HIPERSENZITIVNO dijete.

Prema tome, dragi roditelji hiperaktivnog djeteta, vašim (ne)angažovanjem kreirate hiperaktivno ZAPUŠTENO ili hiperaktivno USMJERENO dijete. Ja sam, na moju sreću, bila ovo drugo. O utrošku živaca mi je mučno i da mislim. Podrška, ljubav i pravilna kritika, umjesto osuđivanja, odbijanja, omalovažavanja. Djeca sama sebe kritikuju i doživljavaju bolje nego što vi mislite. I kad nešto ne mogu, trebaju vas.

Ja sam, eto, slova naučila. Znam i poneku rečenicu da sastavim. Brojeve nisam naučila nikad. I dalje nisam sigurna čemu zaista služe. Vremenom sam naučila i da mirujem onoliko koliko je to socijalno poželjno. Naučila sam da, ako nešto želim da postignem, moram da usmjerim pažnju. Svašta sam nešto naučila. Međutim, ni danas ne uspijevam da odgledam film do kraja, a čitajući pedesetu stranu knjige, volim da provirim na osadeset osmu, čisto da vidim kakvo je stanje tamo. Moglo bi se reći da sam uspjela.

I sada kada sam uspjela, uz ljubav i podršku nadogradila i oblikovala tu čudesnu stvar koju zovemo ličnošću, mogu s najvećim zadovoljstvom da objavim da nikuda nisu nestali. Šareniji su nego ikad. Ti moji leptiri.

Razmišljam da napišem studiju na temu: Kako je Dizni pokušao da mi sjebe život. Za neupućene, čika Dizni je pravio neke šarene crtiće za djecu, dok je za nas, malo ekspeditivnije, obrađivao dosta kompleksne (i vrlo odrasle) teme, pakovao ih u “baby” pakovanja i savršeno inputovao nevine glavice na mod koji preživljavanje u današnjem miljeu čini malčice težim. Obožavam Diznija.

Elem, kamen moga spoticanja: Ljepotica i zvijer. Pokriveni svi aspekti društva. Imamo djevojku, radoznalu, svoju, koja eto vjeruje u ljubav i one vrijednosti “iz naftalina”, čita dobre knjige i koju svi gledaju k’o iz tuđe glave jer, božemeoprosti, jes’ lijepa, al je prečudna. Imamo i jednog lokalnog drkadžiju, zgodnog, crnog, jakog, kojeg uvijek prate po tri namontirane blajhane sponzoruše, a on bi baš, k’o z’inat, silom na sramotu, da osvoji ovu u ljubav vjerujuću, s nosem povr’ knjige, koja ga se, istini na volju, malo gadi. A onda i zatim, imamo onoga oko kojeg nastaje cijeli zajeb, da ti poslije, kad shvatiš da je u crtiću brutalno realno sve sem kraja, dođe žao sto se ova glupojka ne udade za sirovinu iz svoga sela, ne izrodi mu buljuk djece i prihvati ga takvog kakav je, dja’oli ga popili. Dakle, Mr. Princ. Razmažen, hirovit, sebičan, sa latentnom egomanijakalnom crtom, kažnjen i pretvoren u strašnu zvijer, sa kletvom koju može izbrisati samo ona koja u njemu probudi ljubav i učini da mu srce zapleše s jedne strane pluća na drugu. Dizni, ljubim te u ideju. Onda ona odozgo, koja je, pored toga sto je zaljubljena u ljubav, i prikriveni adrenalinski zavisnik, pronađe ovoga nesretnika čupavog, zasuče rukave i ima potrebu da ga spašava od njega samog i da ispod površine pronađe sve te divne osobine koje on u crtanom ima, a koje su u realnom životu samo produkt bujne ženske mašte, iliti kvalitetan trip na suvo. I tako se fabula razvija sa dva potencijalna ishoda. Ili Ljepotica završava na Xanaxu 3x dnevno, gledajući u displej i čekajuci poruku ili jednostavno, ako je malo čvršćeg kova, sama postane Zvijer i nauči da se zajebava tamo gdje uoči veliku šansu da bude zajebana.

Čika Dizni, sjajan pokušaj! Skoro sam se dala. Znaš da znam svaku repliku iz crtanog, sve pjesme, glavne i sporedne likove i da dan danas svaki vikend počinjem obnavljajući gradivo. I nema šanse da cu prestati. To si odigrao sjajno. Ipak, moram ti otkriti neke istine, za divne lagalice koje si mi prodao:

1. Kazeš da Ljubav boli. – Ne boli ni kapi. Boli Ego, satire.
2. Kazeš da se Ljudi mijenjaju. – Čarape možda, na ljude zaboravi.
3. Zvijer će postati princ ako ga dovoljno voliš.- Bježi glavom bez obzira, ne daj se patologiji!
4. Živjeli su srećno do kraja života. – Aj odjebi, u ovo i dalje vjerujem.

Upita me juče petogodišnji dječak zašto “tako” gledam sliku Princa koja nam je dio scenografije za predstavu “Ljepotica i zvijer” , koju ćemo uskoro, na velikim daskama da oduvamo. Nesretno mu objasnih da mi je taj princ simpatija e’o dva’es i kusur godina. Preskočih dio o njegovoj kosi, očima, rukama i privlačnim patološkim obrascima. Ima kad.

-Ajde Laki, sa mnom ceš odglumiti ovu scenu, ja cu biti Bela, a ti gledaj kako treba, pa ceš onda ti.- rekoh djevojčici koja ce biti najbolja Bela u istoriji predškolskih predstava.

Glumimo tako Laki Zvijer i ja, kad odjednom glavni glumac prekida scenu i kaze mi: “Bela, visokO si”!

O da, mislim da konačno jesam i ne mislim da se izvinjavam zbog toga. Dizni, ljubim te u ideju u koju sam teškom mukom naučila da ne povjerujem.

 

Rekli su mi da se tamo umire. Pokušala sam da im objasnim da se tamo i rađa. Pokušala sam da im objasnim da postoje ta neka mjesta na kojima odrasteš u samo jednom pogledu, osmijehu, škripi kočnica, možda rastanku. Ta neka mjesta koja ti od tada pa zauvijek žive pod kožom i prave te onim što jesi. Ili nisi.

Miris bolnice. Trčkaram hodnicima kao po dnevnoj sobi. Krijem se iza maminog bijelog mantila. Virim. Česće ulazim u bolnicu kroz prozor nego kroz vrata. Mama me grdi, al vidim da jedva zadržava smijeh. Rat je. Ljudi sami, ranjeni, uplašeni. Štiti me, ali me ne sklanja. Uči me da uđem, da se ne plašim rana, ožijaka, da pružim ruku i pitam kako su. Da se nasmijem. Onda me odvede u kuhinju na prvom spratu, kod teta Mire. Voljela sam da sjedim na ivici velike limene bolničke sudopere, dok čekam glomazne, iz pomoći dobijene, makarone sa sirom. Još pamtim taj ukus i majku kako mi veže tek opranu kosu, pošto ću je, trapavo, umočiti u gumasti sir. Pamtim miris bolničkog čaja, Anicu, Ljilju i jednu časnu sestru koju sam nazvala Hristivojka, nakon što mi je mama na pitanje ko je njen momak kratko odgovrila “Isus Hrist”. Od tada je časna bila Hristova djevojka, skraćeno Hristivojka. Nikad se nije bunila, zato joj danas i ne pamtim ime. Imala sam ja kod tih ljudi u intenzivnoj i svoje papire, i flomastere, poneku igračku. Znali su mi, dok čekam mamu, odjenuti bijeli mantil, kaljače, kapu, i oko vrata staviti slušalice. Mantil se jedno metar vukao za mnom, ostalo je sve bilo na mjestu. Jedino tako udešena smjela sam stati ispred Uroša, simpatičnog skeleta, od koga me je (mada to nikad nisam priznala) bilo jezivo strah. Šetala bih potom po kancelariji službe anestezije koju je mama dijelila sa još par kolega. Ko god uđe za mene je imao poljubac i zagrljaj. I nikad se niko nije čudio zašto sam tu. Jasno je da nisam imala biti gdje drugo, ali i da sam sasvim mala pripala tom mjestu i ono meni. U trećoj fioci odozdo uvijek sam nalazila neke bombone. Kad bi nestpljenje već postajalo veliko išla sam kod Vuka u gipsaonu. On gipše nečiju ruku ili nogu, a ja navijam. Branka se poslije izvinjava. Nikako da joj objasnim da oni vole kad im dođem.

Prije par sedmica sam, poslije vise od deset godina pošla Tamo. Potrebom. Sada i sama malo užasnuta mirisom bolnice, sa mišlju o novim ljudima, promjenama i pitanjem da li pripadanje prestaje. Kako su me samo demantovali. Naletjeh na sestru Stanku koja mi je heklala kostim za barbiku i ljubičasti šešir sa tvrdim obodom porubljen čipkom koji i danas šuvam. Sretoh Anicu i još njih par koji me zagrliše srcem. Duja na centrali koji, po običaju, nakon “Malo moje” izgovori osamsto riječi u sekundi. Pripadanje. I poslije toliko. Izgleda da se stvarno ne briše. Vraćaju se slike. Neko, od uzbuđenja ne uhvatih ko, reče da mogu ja i porasti, i ne dolaziti, al da cu zauvijek biti “mala plava lokna koja nešto crtka po papiru dok čeka mamu”.

Rekli su mi da se tamo umire. Rekla sam im da se tamo i rađa. Neka su nam mjesta zapisana. Tu ispod kože. I prave nas onim što jesmo. Ili nismo.

 

-Ideš li za Riiisân?- čuh glas iza sebe, te okrenuh glavu preko ramena, a rampa od parkinga dernu me po istoj.
Ljus, 30 neurona manje! Šteta, još jutros sam slovila za pametnu. C’est la vie!
-Jebi ga gospodjo, idem! Ili sam bar krenula. Izvolite sa mnom, biće mi zadovoljstvo.- odgovorih poprilično nesvojstveno sebi, osjećajući pod prstima kako mi lijeva strana lobanje narasta.

Gospođa izrazi zabrinutost, osjeti krivicu, te me apdejtova informacijom da je jedna njena kolegica bogami tako dobila potres mozga. Uvijek, a to je simptomatično, nailazim na ljude koji znaju da smire stvar. Panika i bezumlje kao lajt motiv. Na kraju ja smirujem druge jer mene boli. Samo se rampi ne izvinih. Zakotrljasmo točkove mog svježe opranog Puntića i krenusmo. Nekako.
Na saputnici neki meĐed, rakun ili lisica, nisam bas najvještija u razaznavanju životinjskog biodiverziteta kad bespomoćno visi na ljudskom biću.

I ona je, veli, htjela upisat psihologiju. Znate, nikad nisam stupila u komunikaciju sa ženskom osobom kojoj psihologija nije bila velika ljubav i ostala neostvarena želja. Rečenica koja okida blagi nervi slom je: “Najljepši posao za ženu”. Jeste, iz iskustva tvrdim, vrlo ženstven posao. Ako imaš sreće, kreneš sa školom, gdje te kolege posmatraju kao idiota ako ne umačeš plazmu u čaj osam radnih sati. Potom uđeš u učionicu gdje te djeca šikaniraju dok se malo ne izboriš za status i počneš ti da šikaniraš njih tako da te zaobožavaju. Onda par godina radiš privatno pri državnoj instituciji na poziciji tri stupnja nižoj od svog formalnog obrazovanja. Iskriviš kičmu, dobiješ podočnjake, al sve je kul, “pečeš zanat”. Onda dođeš do svoje struke i zoveš se Ejč Ar. Pomisliš da si na dobrom putu, a onda shvatiš da sva zarozana usred sezone rješavaš pitanje šuge koja je izbila u ekskluzivnom crnogorskom hotelu, čiji si, igrom slučaja “menadžer”. Preganjaš se sa lokalnim fićfirićima da ti plate tu sobaricu koju si jedva iskopala i s kojom plačeš kad te na ponoć zove da ti se žali kako nema slobodan dan i kako joj vise ligamenti. Dobiješ prve sijede. Poslije jos malo čistis tudja govna i bivaš tampon zona za tuđe komplekse. Onda, ako sve to izdržiš, počinju da se dešavaju lijepe stvari. To je razvojni put žene psihologa kojoj je, eto, do karijere stalo. Ženstveno. Sve ovo prećutah.

I sve bi bilo dobro, da gospođa ne poče sagu o mračnim tajnama Vatikana, egzorcizmu i vanzemaljcima kao pozadini njenog poznavanja materije. U bratskoj Hrvatskoj, veli, crkva ima egzorcistu. Pa stani gospođo, lebac mu poljubim, jesi ti htjela bit psiholog ili istjerivač demona?- sve ja u sebi. Risne dome, daleko li si.
“Ako smo vjerujući, moramo vjerovat! Religija je bitna, crkva isto!!”
Pomislih, gospođa nije dovoljno čitala o religijskoj psihopatiji, te joj natuknuh par naslova, neće li se samo-šifrirat i potražit podršku. Svevišnjeg ili psihologa, ne pravi neku razliku. Religija je čudo, kažem ja. Toliko penala oformit i dat im pravo glasa, istini na volju, ne može svako. Taj dio isto prećutah, da mi ne ode i desna hemisfera.
Dođosmo nekako. Prijalo joj je kaže. Da se bavim terapijom, kaže. Pa će i ona doć na seansu. Hvala doviđenja, kažem.

30 neurona x 2.

Nego, znate li kakvog dobrog psihologa ili egzorcistu, ne pravi mi razliku?

-Kada zaslužiš jedan, treba da dobiješ jedan. Nema šta da se buniš, plačeš, tražiš više ili da se ljutiš na nastavnika.- govorili su meni moji roditelji kada sam kretala u školu. Bila je to jedna od prvih lekcija o bremenu koje čovjek mora da ponese onda kada zajebe stvar. Šta zaslužiš, tvoje je. Ako imaš petlju, prihvati. Ako imaš petlju, suoči se. Popravi. Tako to rade hrabri ljudi. Akcenat je, prije svega, bio na suočavanju sa negativnim posledicama zasluženog.

I tako ja, odveć mala, odlučih da ću biti ne samo hrabra, već da ću od svih sankcija, onda kada uprskam, za sebe birati onu najtežu, onu koja najviše boli. To je siguran način za izgradnju samokritične ličnosti. Najvjerovatnije previše samokritične. Anksiozne, takođe. Pa kome šta dopadne.

Održivost gore pomenutog postulata o zaslugama provjerena je kada sam se jednog lijepog dana, poslije duže bolesti, obrela u učionici ispred testa iz matematike. Neočekivanog. Nenajavljenog. Bio je to treći ili četvrti razred, ne znam tačno. Imam i ja dovoljno godina da mogu nečega da se ne sjećam. U toku odsustva, sjećam se, nisam zabušavala, redovno sam vježbala do tada naučeno. Množenje. Mnogo množenja. Prema tome, vidjevši kontrolni ispred sebe, bila sam blago euforična što ću konačno moći da pokažem sve što znam. Ushićenost nije splasnula čak ni kada sam umjesto jedne tačkice koja predstavlja množenje, ja vidjela dvije za koje nisam znala šta zapravo označavaju. Vječno maštovita, nisam ni pomislila da je to možda nešto novo, drugačije, nešto za šta nisam znala, što je tek trebalo da naučim, već sam vrlo brzo objasnila sebi da je to učiteljica nešto pogriješila i punog srca odlučila da joj oprostim. Ubrzo sam množila brojeve koje je trebalo dijeliti i osjećala se jako pametno. Kući sam rekla da sam sjajno uradila test. Nisam lagala.

Do zapleta je došlo već sjutradan, kada je učiteljica sa testovima ispod miške ušetala u učionicu. Plave, kratke kose, svirala je gitaru i važila za jednu od strožijih. Učenicima koji se nisu baš proslavili dala je minus kao alternativu. Pravo izbora. Zanimljivo pravo.

-Hoćeš li 3 ili -?-pitala bi nekog učenika.

-Minus.- glasio je stidljivi odgovor.

A onda, kao grom iz vedra neba, pitanje:

-Kaluđerović, hoćeš li jedan ili minus?”

-Ja ću jedan.- odgovorih brzo, još uvijek ne procesuirajući trenutak u kojem su sve moje nade polagane u taj glupi test propale. Pa još jednom u sebi, da potvrdim. Ja ću jedan.

-Zašto ćeš jedan, zašto nećeš minus?- reče učiteljica usmjerivši pogled sa dnevnika na mene.

Pogledasmo se. Stroga, pomislih u sebi.

-Hoću jedan zato što sam zaslužila jedan. Kad zaslužim jedan, ne treba da dobijam minus.- rekoh to glasno, između gutanja knedli i već po malo vlažnih očiju. Naravno da ni sa deset godina nisam bila sisica koja bi plakala zbog ocjene. Bila sam šmeker. Al ovo je bilo nešto više. Htjela je da mi oduzme pravo na jedan. Htjela je da me pošalje kući sakrivenu iza minusa i postiđenu. Ja sam htjela mojima da dođem sa tom jedinicom i kažem: moja je, ja sam je dobila, teško mi je pala, ali sam je nekako dovukla do kuće. Uradila sam kako ste me naučili. Zeznula sam i stojim iza toga. Jebeš ga, iza jedinice nekako i može da se stane, pored minusa moraš da legneš.

Poslije trenutaka neugodnog ćutanja, dobila sam jedan i poziv za roditelje da dođu u školu. Kući su mi otprilike rekli da sam debil, izgrlili me, izljubili, i što je najvažnije, rekli da su ponosni. Mislim da su već tada postali svjesni nefunkcionalnosti svojih vaspitnih metoda u nadolazećem vremenu. Još jedan mali, slatki, izgubljeni slučaj. Učiteljica je “događaj” izložila svakom odjeljenju ponaosob, te sam već sjutra na hodniku bila glavna faca među starijima i uživala ogromno poštovanje.

Prošlo je mnogo godina kada sam konačno shvatila da nije lako biti legenda. Tapšu te po ramenu, “dive” ti se, ispiraju usta tvojim rođenim biserima. Neka to, nego što ti, povrh svega moraš da sjediš kući i učiš da popraviš jedinicu koju realno nisi ni morao da dobiješ. Vremenom sam naučila da poštedim sebe, pa ponekad uzmem i minus. Ne isplati se biti “legenda” stalno. Povežem njime dvije jedinice i napravim ogradu. Onda preskačem.

Kako god, ovo je bila priča o tome kako su od mene napravili debila, pardon, čovjeka.

 

Stasavaju generacije samoživih, nesposobnih, neobrazovanih, ego naduvanih skotova. Odnos roditelja i djeteta zasnovan je na podmićivanju i principu nezdrave moći. Roditelj je taj koji ima moć zato što može da kupi ono što dijete želi, ali samo pod uslovom da dijete za uzvrat uradi nešto što će zadovoljiti roditelja.

Jednom naviknuta na sistem podmićivanja, djeca ubrzo postaju oni koji podmićuju. Lijepo se ponašaju jer će za to dobiti nešto, petice u školi trampe za tablet računar, postižu odličan uspjeh u zamjenu za  dozvolu neograničenog igranja kompjuterskih igrica. To je princip koji obavlja posao. Često bolesno ambiciozni i umno nakaradni roditelji (kojih je, nažalost, sve više) doživljavaju ekstazu kada u lokalnom fensi kafiću, ispod tamnih naočara za sunce mogu da se pohvale odličnim uspjehom svoga djeteta, kome tada, u sred sunčanog dana, ispadaju oči za kompjuterom, jer je to, Bože moj, njegova nagrada, njegova zarada.

Nego, bilo je toga i prije. Sjećam se da sam u nekom nižem razredu osnovne škole poslije nastave ostala da plačem na mostiću zato što jedna drugarica nije dobila pet, a ta petica bila je karta za šetnju po Kotoru i jedan kolač. Tužnjikavo, ne? Nismo znali ni za kompjutere, ni za tablete, ni za igrice, ni za novac. Tada je premija bila šetnja. I neki slatkiš.

Podizana uz rečenice: “Tvoja škola je tvoja stvar”, “Učiš zbog sebe, a ne zbog mene”, “Ne interesuje me šta svi drugi mogu, nisu svi drugi moja deca, nego ti” i “Ako si drugi mogu, ti ne možeš”, naučena sam unutrašnjoj motivaciji. Naučena sam da nešto želim i da uživam ostvarujući željeno. Naučena sam da budem samostalna i da ne zavisim od potvrda i nagrada. Naučila sam da vrijedim onoliko koliko iz čiste želje uložim u sebe.

Ipak, jednom prilikom, i ja sam podlegla uticaju. S torbom na leđima i duboko zamišljena, ušla sam u kuću i stala ispred mame koja je, naravno, kuvala ručak.

-Mama, ja sam dobila pet.- rekoh.

-Pa dobro, bravo. Šta bi volela da ručaš?- neobavezno odgovori mama, akcentujući drugo pitanje kao da je od državnog značaja.

-Ali mama, dobila sam pet.- bih uporna.

-Pa dobro, stalno dobijaš petice, šta treba sad da radim, da skačem k’o jarac?

-Ali mama, moja drugarica će dobiti patike zato što je dobila pet.- snuždih se.

-Ti nećeš dobiti patike zato što si dobila pet. Ti ćeš dobiti patike svakako, jer ti patike trebaju. Prema tome, što se mene tiče, mogla si i jedan da dobiješ, a sad postavi sto da ne sediš gladna.

Jednom sam podlegla uticaju i nikad više. I hvala na tome.