Dr Milivojević je sinoć održao predavanje u glavnom gradu naše Crne. Malo me duša boli što ne prisustvovah. Od dvije i po teme kojima zadnjih deset godina očarava našu tužnu javnost, ovoga puta odlučio se za prvu: ljubav i zaljubljivanje.
I opet kažem, nije meni problematičan on, problematični ste mi vi koji ste sinoć sa tog predavanja izašli sa mišlju da ste prosvijetljeni.

Guru kaže:
“Ne možete vi da nađete idealnog muškarca u 34, jer ako idete u 34. na bračno tržište onda ona roba koja je valjala, to je uglavnom pokupljeno – kazao je Milivojević, dodavši da je ,,najbolje sparivati se od 25 do 30 godine kada je situacija na bračnom tržištu najpovoljnija”.
Ženska infantilna fantazija je da nađe muškarca gdje će biti princeza, a muškarac nema fantaziju o vezi, već o seksu, smatra Milivojevic.

Sad imate recept za sve i ubacite u petu. Dakle, tražimo idealno, idealno se zasniva na kupoprodajnom ugovoru, bračno tržište se rabi između 25te i 30te, poslije toga žene neka kupe mačku, a muškarci instaliraju jednu kvalitetnu policu za kolekciju pornića. Žene hoće ljubav, muškarci hoće seks, niko se nikad razumjet neće, i ako ikako može, sve ‘ladne glave, potpisanih razlomaka, bez upliva emocija, jer to vam je krajnje infantilno i remeti “završavanje” posla. I najbitnije, nemojte se pitat zašto vam ljubav ne ide, jer da ljubav zna kakvim je imenima nazivate, utekla bi na Jupiter.

A guruu bih otkrila nekoliko divnih istina:
1. Idealno ne postoji, i zato je beskrajno kul.
2. Nama komplementarna cjelina oličena u drugoj osobi se ne traži. Desi se ili ne.
3. Koncept “bračno tržište” zvuči toliko jadno, da bi se najradije izvrištala “navi čas”.
4. Postoje i žene koje vrlo uživaju u seksu, samo ih Vi, gosn’ guru, očito još niste sreli. Pasali ste tridesetu, policu sigurno vec imate.
5. Postoje i muškarci koji vole/žele/umiju da zaštite, pruže sigurnost i ljubav i učine da se žena osjeća ne kao princeza (to je toliko izlizano) već kao Betmen.
6. Infantilne fantazije su okej, nismo svi toliko zreli kao Vi.

Zaljubiti se, pretjerati, razbiti se, voljeti, razvoljeti, pa onda opet. Pa opet, opet. Istina, to je samo za hrabre. Lude. I misleće.

Raspričah se. Tržište neće čekat. Dobro jutro.

P.S. Nisam čarapa da se sparujem, a i njih često raspar nosim, ne bilo uroka!

 

Gledam je na podu prepunog autobusa. Riđe, kovrdžave kose i izrazito bijelog tena sa ponekom pjegicom na nosu. Tu do 12 godina. Nježna je, kao pamuk. Pitam se hoće li uskoro zaželjeti da ispravi lokne i bude kao sve druge djevojčice. Bila bi prava šteta. Pitam se smetaju li joj pjegice na nosu i nekako bih voljela da joj kažem da su do beskraja lijepe. Preosjetljiva sam, kazu. Pokušavam da shvatim šta to znači. Je li preosjetljivost to što mislim o njenim pjegicama, a vjerovatno je više nikad neću vidjeti?!

Sjetih se skoro neke davne, studentske godine i povratka kuci Blu Line-om. Išli su na ljetovanje. Pamtim da je povraćala cijelu noć, i da joj je on, kada se ujutru od Brajića počelo nazirati more i ono lijeno rumeno junsko sunce rekao: “Ljubavi, more! Uspjeli smo.” Mada ih nisam znala, odmah sam zavoljela tu njihovu pobjedu. Bila je zbilja velika. Pitam se jesu li imali jos zajedničkih pobjeda, putuju li još uvijek zajedno ili su se razisšli posto vremenom više nije mogla da podnese njegove sitnice, kojima ju je, na početku, zaljubio u sebe.

Mislim i o tome kako koža beba ima miris mira. Gledam mu plave oke danima i ne brinem hoće li biti doktor kad poraste, pisac aforizama ili propalica. Pitam se hoće li biti sretan i zagrljen. Je l’ mi zato kažete da sam preosjetljiva?
Da, mogu lako da zaplačem kada vidim da djeca, grčeći svako svoju igračku okreću leđa jedni drugima i tri puta za redom, tankim, pištavim ali surovim glasovima viču “MOJE”. Jasno je, preosjetljiva sam.

Preosjetljiva sam vjerovatno i zbog toga što još uvijek mislim o načinu na koji dodiruješ lice kada ti je nešto neprijatno i podigneš pogled tek toliko da se sretne s mojim. O načinu na koji izgovaraš neke riječi i pokretu rukom kad nešto ne ide.

Preosjetljiva sam pošto nikad ne tražim zaklon. Prži, pljušti, raznosi i ponovo sastavlja. Boli. Prija. Uglavnom bez predaha.

Prema tome, mili moji, rekla bih da je preosjetljivost zapravo jedno potpuno odsustvo straha. Koža meka spolja, a izgrebana iznutra, koja opet bezobrazno traži dodir. Zid slomljen glavom na milione puta, bez namjere da se stane. Bezuslovnost.

Preosjetljivim će vas obično nazivati oni koji vas ne poznaju ili ne umiju sa vama da se nose. Na vašem mjestu ne bih objašnjavala. Obično klimnem glavom i nastavim. Da čeznem i derem po svom, jer drugačije i ne znam. Volim da sam ko pamuk i da ne jebem živu silu.

Pitam se nekad, ako sam ja preosjetljiva, šta su oni koji se provlače kroz život kao kišne gliste, povređuju da ne bi bili povrijeđeni i spuštaju pogled pred suncem?
Šta su?!

Žene pričaju o muškarcima i ovo (mada mi nije namjera) počinje da liči na kolumnu iz Seks i grad-a. Elem, moje prijateljice su sjajne žene. To su oni rijetki primjerci koji još uvijek pričaju o načinu na koji ih taj neko gleda, stisne li ruku kada se rukuje, je li smiješan i umije li sve drugo da napravi smiješnim. Poslednja karakteristika je vrlo na cijeni. Ne gledaju čovjeku u farove, vec drito u oči. Ponekad u pod, kad se postide, kao sve djevojčice. Ne koriste rečenicu “Svi su isti”. Dobro, ponekad. Eto, priznala sam. Potpuno odvažno, pa čak i na prvom dejtu jedu pljeskavicu s lukom, jer je ustručavanje gubljenje vremena, a benefiti luka višestruki. Čak dvije moje osobe razvele su po osnovu muževljevih afiniteta da uvaljuje sa strane, a to se, reče nam jedan skoro “danas ne čini, to je normalno. Što ce muž činjet no varat?” Uzdah, osmijeh i čuđenje, jer odgovor na takve idiotluke nije opcija. Onda samoća i opet čuđenje.

Pobjeglo se od suštine. Miljama. Danas su svi tako kul, sve može, a ne mora. Emocija, čistota i slabost su zabranjene. Jednom pokazane, obično smanjuju erektilnu funkciju pripadnika jačeg pola (ne diže mi se kad si počela da me voliš), a dovode do umobolne izjave “on je previše dobar” (rastrgni me k’o pit bul) kod ženskog. Floskula pozitivno psihološkog smeća “Nemoj imati očekivanja” dovela nas je pravo u onu rabotu. Zaposli se, ali ne očekuj ništa, zaljubi se, ali ne očekuj ništa, budi s nekim, ali ne očekuj ništa. Naučili su nas da očekivanje povlači razočarenje, da razočarenje povlači patnju, a da smo mi previše kul da bi patili, pa još zbog nekog. Kakav zajeban ego trip. Igranje igrica kao način života. Strah.

Koliko puta ste napisale poruku: “Šta radiš?”, a htjele ste napisati: sviđas mi se, želim te, dođi, volim te, kupi mi plazmu i zagrli me, nemoj da spavaš, pricaj mi o nečemu, pa makar o glupom fudbalu? Koliko puta i zašto toliko mnogo? Zbog straha. Ne znam samo od čega. Od samoće? Samoća je super. Kao što je sjedanje opuč pri ležanju, tako je zabavljanje sa sopstvenim iluzijama opuč pri samoći. Naučila ja. Praktično.

I tako, dozvolim sebi da očekujem i ispunjavam očekivanja. Da koristim riječi da se objasnim, nikako kamufliram. Da ne igram igre, vec da plešem. Da otpatim kad već moram i da me to ne promijeni. Da se ne izvinjavam za to što sam. Da uvijek i do koske vjerujem u riječi onog dragog čovjeka koji je morao poći, da su na svijetu važne samo dvije stvari: kretanje atoma i ljubav. S tim sto, atomi uopšte nisu važni.

-Jovana, ovo je za tebe – prilazi mlatarajući parčetom papira.
-Šta je to? – pitam sa oduševljenjem.
-Srce, za tebe – sada već ponosno.
-Predivno je. Ali… Jesi li sigurna da možeš da mi pokloniš srce?- ostavljam prostor da se predomisli. Shvatam da me zajebao svijet odraslosti i da sam zaboravila da se djeca ne predomišljaju.
-Pa da – sigurna je.
-Znaš li ti za šta nam služi srce?- nastavljam.
-Znam.
-Hajde, dođi. Zagrliću te, a ti mi ispričaj za šta nam služi srce.
– Srce nam služi DA SE IGRAMO i da NEKOGA LJUBIMO i da JAKO STRAŠNO VOLIMO – odgovara kao iz topa.

Shvatam da me ipak nije zajebao svijet odraslosti. Hvala, do viđenja!

O ovome pričam dugo. Nije subotnja tema, ali:
1. Korporaciji ne trebaju fenomenalni ljudi;
2. Korporacija stavlja akcenat na mane, uz preslatku priču o kreiranju “najbolje verzije” zaposlenog;
3. Korporacija navodi pametne i sposobne ljude da preispituju svoju vrijednost i sumnjaju u svoju sposobnost;
4. Korporacija, na taj način, sistematski i sistemski sprečava pojedinca da se bavi svojim jakim stranama i razvije puni potencijal;
5. Prebacivanje akcenta sa vrlina na mane, svojevrstan je alat manipulacije (sjajno to radiš, ALI…);
6. Mehanizam “Mi ulažemo u tebe (u ono u čemu nema izgleda da možeš doći dalje od prosjeka), i očekujemo da to vratiš natprosječno (na koju fintu, ‘leba ti?!);
7. Korporaciji nije potreban zaposleni koji se u svom poslu osjeća sigurno i udobno;
8. Takav zaposleni koristi evolutivnu tekovinu zvanu mozak, performans “razmišljanje” i može donijeti samo probleme;
9. Misleći i svojih kvaliteta svjestan zaposleni za korporaciju je prijetnja;
10. Prijetnja je jer se osjeća sigurno, ne pravi kompromis, razmišlja, osjeća zadovoljstvo i puca mu ona rabota za mane, dok god može da unaprijedi ono u čemu je zvijer.

Zatvorili smo krug. Dok god budemo njegovali mane i nedostatke, plivaćemo u blatu prosječnosti i teško se iz istog vaditi. Za to vrijeme, naš natprosječni potencijal (a svako ga ima za nešto) gubiće na intenzitetu jer smo ga ostavili da čeka.

Korporacija “udara” na prirodu čovjeka, ne na ponašanje. Udara sa ciljem mehanizacije i uniformisanja ponašanja, kao i pokornog reagovanja na manipulaciju. I uspijeva.

Mislimo o tome. Ne boli!

Mene su, uprkos svoj mašti, učili da ne vjerujem u tebe. A ni dimnjak mi nije prohodan. Nije baš ni da mi se tvoja brada sviđa, a istini na volju, mogao bi malo i popripaziti šta jedeš. Herbalajf pola godine u zamjenu za dva obroka dnevno, pa da dogodine ti vučeš irvase. Zar ne misliš da bi tako bilo u redu? Meni ne treba ništa. Imam skoro sve, a ono što mi fali, sama ću.

Ipak, sravnala bih račune, pa da onako, kafanski, preko kariranog stolnjaka oprljenog cigaretama i gurajući se mangupski nogom ispod stola, regulišemo i ovu 2016-u. Zadrži kusur, samo da idem! I nema veze ako zapnem preko praga. Mislim da bi me to čak nagnalo da se na izlasku, malo pocijepanog nosa, okrenem i sa osmijehom ti kažem Hvala

Dvije hiljade šesnaesta godina je ona u kojoj je moj anđeo čuvar postao alkoholičar. Par puta je proletio glavom kroz zid, par puta  vadio žvake iz kose, cijepao koljena pokušavajući da me zaustavi u nekom od genijalnih nauma, zvocao mi noćima koje nisam spavala prelistavajući sve greške, strahove, želje. Nosio mi žuti kišobran.

-Jesmo li dovoljno dobri?- pitam ga.
-Dovoljno smo dobri.- kaže mi.
-Volimo li dovoljno?- uporna sam.
-Sasvim dovoljno.- strpljiv je.
-Pizde vole dovoljno, mi ćemo previše! -insistiram.
-Previše boli.- razuman je.
-Sipaj to sto piješ, voljećemo previše!- odlučujem.
– Znaš ono čega se plašimo? Ono od čega nam se tresu gaće?- nastavljam.
-Znam, šta s tim?- malo je umoran.
-E, baš ćemo to da uradimo!
-Konobar, još jedna tura, brzo, moramo da idemo da radimo ono čega se plašimo!- pomirljiv je.

Zato ti debeljko i ne tražim ništa. Moje su želje toliko velike i opasne da moram sama. U novoj godini, kao i do sada, ja želim da budem Volim te. Jos malo jače, bolje, zajebanije Volim te. Volim te koje ponavlja Volim te sve dok uplašeni ljudi ne ozdrave i sami od sebe ne izgovore Volim te. Želim takođe, da jačinom kojom izgovaram Volim te, mogu da kažem i Odjebi. Odjebi je strašna stvar.

-Jesi popio sve?- nestrpljiva sam.
-Jesam, idemo.
-Znaš one zagrljaje jake, cijele, ko kuća? Pa ono kad hoceš da se odvojiš, a neko te opet privuce i zagrli jos jače? Znaš li, znaš li?- došlo mi.
-Takve zagrljaje hoceš, pretpostavljam?- reče stavljajući glavu među šake.
-Takve zagrljaje želim!
-Nikad nećeš prestati, zar ne?
-Nikad. A znas šta?
-Šta?
-Volim te, odjebi!

Top of Form

 

Dobrota je po svom sastavu lančana reakcija, al nikako povratna, kako su nas uglavnom učili. Recimo: Dobro se dobrim vraća. Možda nekad, negdje, na nekom nivou postoji solucija da se stvari iznivelišu, al uglavnom za otvorena vrata dobiješ kvaku u bradu. Pitanja su zapravo dva:

1.Koliko kvaka možeš da popiješ, a da ne dođeš u iskušenje da zatvoriš svoja vrata?
2. Koliko drugih vrata možeš da otvoriš?

Zbog onoga što je zaustavio saobraćaj da bih se ja iz sporedne ulice uključila u isti, toga dana odustala sam od stava “E nećes mi se sad uvaliti, nego čekaj!” Propustila sam i ja. Na prvoj sledećoj raskrsnici propušteni su dali prednost sledećim.

Poenta je u tome da vrlo često nismo ni svjesni koliko modelujemo svijest jedni drugima, te koliko samo jedan gest nasumičnog učesnika u postojanju pravi fenomenalan uzročno-posledični lanac događaja.
I ne, sa zlom nije isto tako. Dobro se dešava toliko brzo i u toliko sitnim stvarima da često nemaš vremena da ih “preradiš”. Vrata su otvorena i jednostavno se desi, a ne znaš ni da se desilo. Zlo se bira svjesno, iziskuje napor da se vrata zatvore i da se nekom nabije kvaka u bradu. Radi na strah. A dobro… Dobro jednostavno radi. I nema tu šta više da se doda.

Suzdržavam se od strukovnih komentara jer lično, veće bagre do psihologa, terapeuta, lajf koučeva nisam imala prilike da upoznam, pa odbijam da me titula u diplomi kao i ljubav prema ovoj fenomenalnoj nauci stavljaju u koš sa takvima. Nisam zapravo više ni sigurna da je problem u samoproklamovanim guruima, mediokritetskim terapeutima i ljudima koji vrlo ležerno donose zaključke o tuđim sudbinama i plasiraju ih javnosti.

Rijeć je, zapravo, o javnosti. Javnost je žedna mišljenja šizoidnih idiota, instant recepata, rješenja, sablona. Za život, za vaspitanje, za brak, za ljubav, za korišćenje klozeta.

Pitam se zapita li se nekad, makar nekad, dominantna obezmoždena masa ko su ljudi pred kojima kleče, čije knjige kupuju, savjete slušaju, i u koje se, kao u plemenske idole kunu?
Ko je čovjek koji vam kaže da trebate tući svoju djecu kontinuirano, pa čak i onda kada za to nemate valjan razlog? Ko je čovjek odvažan da banalizuje postojanje do te mjere da sve svodi na tri do pet recepata koji će vas učiniti dobrim roditeljem, supružnikom, zaposlenim? Koliko glupi morate biti da te recepte žvacete, iznova i iznova i u očaju se čudite kad (i ako) shvatite da vam se na temelju istih raspada brak, roditeljstvo, život?

Dalje, ko su ljudi koji vas truju pričama da su od svoga zivota napravili bajku? Šta je pozitivna psihologija? Ko su ti koji uvijek i na svako pitanje “Kako si?” odgovaraju sa “Nikad bolje”. Ja ću da vam kažem. Pozitivna psihologija je najveća prevara današnjice, namijenjena izgubljenim ljudima, a vođena (najčešće) od strane ljudi koji su nekad nešto izgubili pa upali u trip toliko žestok da su iz nečega izašli kao heroji, pa usput zaželjeli da to podijele. I profitiraju. Ego industrija. To su oni što instant rješavaju traume iz djetinjstva, obnavljaju relacije, vraćaju davno izgubljeno samopouzdanje, modeluju savršenog partnera, često se na kraju ubiju ili ubiju nekoga, al to je manje bitno. Bitno je da smo pozitivni, srećni, blistavi, a kad nismo, obavezno da se pravimo da jesmo.

Jeste li razmišljali nekad koliko štete svom mentalnom statusu pravite pokušavajuci da negirate neprijatnu emociju i silujete sebe da kažete “Super sam” kad niste, jer su vas gurui naučili da ce lažne riječi promijeniti iskonsko osjećanje i dovesti do blaženstva. Neće. Osjećaćete se još gore. Neslobodno. Jurićete sami sebe i nećete se stići. Ja mnogo volim kad mi kažu da treba da budem zahvalna kad mi se nežto u životu raspada, da to tako treba, da je to “za nešto dobro”. Ne treba ljudi. Kad se stvari raspadaju, raspadamo se i mi. Učimo šta je tuga, ljutnja, bijes, koliko dna ima poslije dna. Tako rastemo. Poslije, kad sve prođe, tek tada možemo biti zahvalni. Koliko je do beskraja glupo sugerisati nekome da bude zahvalan za neku nevolju koja ga je zadesila, za bolest, ne daj bože smrt. Jer kad si zahvalan onda si pozitivan, kad si pozitivan onda je život bajka, a ko ne želi takav život?
Naućiće vas da planirate, za godinu, pet, deset i reci ce vam da tako rade uspješni ljudi. I onda ćete vi planirati, jer ko ne želi da bude uspješan?

I tako, radeći na sebi kako to savremeni “intelektualci” rade, malo po malo zaboravićete da nam ovo kilo do kilo ipo u glavi služi da mislimo, a da nas pumpa malo niže bodri da to radimo hrabro, za sebe, jedinstveno. Zaboravićete da možete sami i da sami, kao i oni prije nas, imate sve sto je potrebno. Zaboravili ste već.

Onda će se opet, možda baš nekome od nas, jer često zaboravljamo da je sudbina jednog moguća sudbina svih, desiti neki mnogo jeben cirkus iz kojeg nema nazad.

Tada obavezno pozvati nekog od gurua, oni će sigurno imati adekvatno objašnjenje, i sjetite se da budete zahvalni, jer je to za nešto dobro.

Stay positive.

 

Od 16 godina mog formalnog obrazovanja, 12 punih bilo je ravno paklu. Fakultet sam se častila, kao kompenzaciju za nanijeti duševni bol i neizbrisive traume prouzrokovane postulatima prosvete.

Od prvog dana osnovne škole osjećala sam se kao doberman: Jovana sjedi, Jovana ustani, čas traje 45 minuta, pitaj možeš li da piškiš, Jovana slušaj, ispravi leđa, nemoj da se smiješ, podigni dva prsta, prestani da se klackaš, zašto jedeš na času. Zašto? Zato što mi je čak i tada inteligencija jedino dozvoljavala da jedem kad sam gladna, a ne kad mi neko da dozvolu da budem gladna, tu oko 09.15.

U gimnaziji se zlostavljanje podiže na viši nivo. Nije bitno šta znaš, bitno je šta ne znaš. Zašto to ne znaš? Uvijek imaš nešto da dodaš. Zašto se buniš? Ljubiš se na hodniku, neka majka dodje na razgovor. Ne sviđa ti se Ana Karenjina. Čitas Ljubavnika od Margaret Diras ispod klupe na časovima istorije, izađi napolje. Maltretira te profesorka filozofije koja vas cijeli čas šparta od prozora do lavaboa. Izvrćeš i nju i Hegela naopačke uz poštovanje Kantovog moralnog imperativa. Neka majka dođe na razgovor. Nemoj da učiš ono u čemu si sjajna, uči matematiku i fiziku, za koje si ćutuk par ekselans. Troši grdno vrijeme i pare na ono u čemu jedva da možeš biti prosječna. Uči zadatke napamet. Ne budi sjajna, drugačija, fenomenalna, budi u knjižici odlična. Ne posjeduj informacije mimo onih u knjizi, one su ti dovoljne za pet.
-Zašto si pobjegla sa časa?
-Nisam pobjegla, nisu me doma učili da bježim, samo sam kulturno izašla preko vrata, bilo je sunce vani.
-Kaluđerovic, neka dođe majka.
-Neka ne dođe, upišite neopravdani.

Da me neko pita šta sam u srednjoj naučila, znala bih mu reć razliku izmedju fatalizma i meritizma, kumuloninbusa i nimbostratusa, kako Ljevin na sto strana vizualizuje kosidbu livade i onaj prokleti Avogadrov broj. Dobro, i puela, puele, femininum.

Formalno obrazovanje? Najžešća glupost ikad izmišljena. Najjači instrument sabijanja čistih, neiskvarenih, mislecih, mladih sivih ćelija i čistih srca.

Elem, jedina škola moga života jeste okružiti se mudrim ljudima i uzeti od njih onoliko koliko sam sposobna da primim. Mudri ljudi nalaze se na najobičnijim mjestima i izgovaraju najjednostavnije rečenice. Prenose iskustvo, a ne informacije. Sretneš ih dok cekaš autobus, na ulici, u frizerskom salonu, u bolnici, u kafani kad je p’jana ura. Ne kriju se iza katedre i ne prijete rasponom ocjena od 1 do 5, a zaključe ti za kraj godine, sve ko da neće. Da zaključim i ja, uz pomoć ovih koje sam na svom putu sretala:

1.Izađi na ulicu, ulica je skola.
2. Što jako želiš, bice tvoje.
3. Što nikako ne želiš, sačekaće te iza ćoška, čisto da se posprda sa tobom.
4. Formalne autoritete zajebavaj formalnim rezultatima.
5. Školu zapali samo imaš sve petice i odgovor na svako mediokritetsko pitanje. Tako niko ne može da te etiketira kao delikventa.
6. Ponovo izađi na ulicu, tamo su lekcije.
7. Igraj se.
8. Nikad se ne poredi sa onima što su sa sedam godina govorili šest jezika, svirali Mjesečevu sonatu, čitali Karamazove i radili salto unazad.

Diši i zajebi. Izađi na ulicu. Ulica je škola.