Posts

Sjećam te se. Ti si moje omiljeno mjesto u Mineapolisu. Proljećni zraci sunca što se uvijek kroz nešto šunjaju: grane, roletnu, prste… Talasanje mora pored čvorova. Odgovor na pitanje zašto se niste ubili ove zime.

Ti si moje posmatranje zalaska sunca s oboda grada. Prelazak s jedne na drugu stranu grada preko Bosfora. Ti si moje gledanje u oči dok preko Bosfora prelazimo s jedne na drugu stranu grada.

Dobro te se sjećam. Zbog tebe sam disao duboko dok sam te osjećao u dubini i nosio u malom mozgu. Zbog tebe sam disao plitko dok sam te osjećao na površini i nosio u rukama.

Zbog tebe i danas dišem duboko i dišem plitko, kako kad, ali uvijek: ili duboko, ili plitko.

Tebe sam pustio u snove, a onda sam snove pustio tebi. Neinspirisani javom, našli smo se u međuprostoru, u kojem smo toliko puta provodili sate, nekad zajedno, nekad sami, uvijek istovremeno. S tobom je život upravo to – međuprostor između jave i sna.

Da, sad sam siguran da te se odlično sjećam. Gravitirajući oko tebe prestao sam da se okrećem oko svoje ose. Ti si osa oko koje se sad okrećem. Koncentrično kružim potpuno dekoncentrisan, ali borim se, kao, da ostanem sav u kolosjeku, u traci, mada nema vajde, odavno sam ispao iz tog dosadnog, ustaljenog ritma. Ispadam iz dosadnog, ustaljenog sebe. Pušim prije ljubljenja, pijan nudim bebe.

Ma znam ko si ti, kako da se ne sjećam. Ti i ja smo bili na Mjesecu. Bili smo na jebenom Mjesecu.

Toliko smo puta virtuelno bili zajedno, da nismo umjeli da budemo zajedno kad smo se konačno spojili. Ti i ja smo učili kako je to imati osobu pored sebe. Ti i ja učimo kako je to imati pravu osobu pored sebe.

Ti i ja… toliko toga. Previše toga. Previše onoga čemu se prepustimo. Što je nečeg više previše, to ga je više nedovoljno. Zato me voli. Nedovoljno previše. Jer, ti i ja smo bili na Mjesecu.

Bili smo na jebenom Mjesecu.

Nešo, dozrela si za jedno pisamce. Lekcija 1. Zapamti ovo: ljudi su šašavi. Šta god i kako god uradiš – neće biti dobro.

– Zove se Neva.
– Zar ne mogaste đetetu dat’ normalno ime?
– Mogasmo, no nas eto, nije bilo volja.

To što te od premilosti zovem Nešo u feminističkim krugovima izazvalo bi revoluciju, osudilo me za ugrožavanje tvog rodno – polnog identiteta i etiketiralo kao majku tuge neprebolne zbog neiznjedrivanja naslednika. Poenta je, ja te samo volim. Duša ti je kao kod nekog Neškoslava, mekana i topla i oblačasta i nasmijana. Zato ćeš ostati Nešo. Ili Rašo. Od radosti – rado – rašo. Tako, ako ti neko nešto kaže, ti se nasmij onako neodoljivo škrbavo i biće dosta. Uči da te ljudi ne bole.

– Šta, jede na tri sata, u minut? Vi ste joj napravili raspored? A ako je gladna prije toga? Pustite je da plače, je l’? Kuku, oni đetetu ne daju da jede kad je gladno, nego gledaju raspored. Kakvi monstrumi. I to se zove psiholozima.

A onda: – Malo vam je debelo ovo dijete, jede li previše? Sedam kila za tri mjeseca? A da joj date malo manje? Poslije će vam bit’ muka da se to skine, nije joj zdravo.

– A da joj nije hladno ovako? Đe joj je kapa? – Ne nosimo joj kapu po suncu u sred maja. – A bogami bi trebalo, ako zaduva.
– A da joj nije vruće ovako? – Možda i jes’, ko će ti ga znat.

Znam maleniću, baš se nije lako snaći sa pripadnicima naše vrste koje, naučićeš već, stručno zovemo „ljudi“. Ljudi dolaze u najrazličitijim oblicima i sa najraznovrsnijim pričama. Zaobiđi one koji dijele savjete nepitani, samo pokušavaju da ti istroše vrijeme, ne znajući šta će sa svojim. Navikni da će svi da te vole dok si nasmijana, tiha, mila, zabavna i čista. Kad se rasplačeš i ukakiš, vratiće te tati i mami. Onim monstrumima koji sve rade naopako i neizmjerno te vole. Pa ćemo da se očistimo, namirišemo, smirimo i opet zajedno smijemo. Kad odrasteš, neće biti ništa drugačije, liše pelena. Uči da te ljudi ne bole. Sebičnost je bolest, a čisto srce prije ili kasnije nađe puteljak do onih koji te neće pustiti ni kada, sad već figurativno, od kojekakvih životnih scenarija budeš punila gaće. Samo malo petlje i biće to sve super.

Odlukom kućnog savjeta koji sačinjavamo tata, tvoji slonići i ja, donesena je odluka da sa tri godine nećeš morati da čitaš Dostojevskog, pišeš sanskrit, ideš na balet, skvoš, džijudžicu, govoriš francuski i sviraš harfu. Biće dovoljno da se u trku pobadaš na glavu, pokušavaš da plivaš u baricama, praviš kolačiće od blata, crtaš po zidovima i konstantno zapitkuješ „a zašto“. Skroz dovoljno. Sve što radiš već je dovoljno.

I hvala. Hvala što nas sa nepuna tri mjeseca učiš da veliki ljudi, koliko god majušni bili, brzo opraštaju i lako zaboravljaju. Da smijeh nije smijeh ako nije presmiješan i ako se cijelo lice ne zgužva, a duša ti ne iskoči na oči. Hvala što si došla da nam pokažeš kako izgleda biće nesposobno da ikome pomisli zlo. Hvala što ne prestajemo da se smijemo svim tvojim forama.

Hvala što smo te, valjda, ljubavlju zaslužili. Volim te. Volimo te.

Ti si naš Nešo lajfkouč.

Da bi živio – čovjek mora da diše. Oko ove jednostavne filozofske premise ne vode se rasprave, ne dižu se bune, nebo ostaje istih boja, proljeće se došunja kao svih prethodnih godina, a cirkus u jesen i dalje napušta grad, ostavljajući ukus blatnjavo – gorak, sjetan i razmazan poput šminke istrošene igračice na trapezu.

Tokom života nekoliko puta prestaješ da dišeš. Suprotno zakonima medicine i biologije, preživiš. Na kratko prestaješ da dišeš onda kad počneš da gubiš. Obično gubiš stvari, ljude, sebe od sebe, sebe od drugih, izgubiš druge koje u stvari nikad nisi imao i malo od onih koju su uvijek nekako tu. Naglavljuješ djeliće u kalup jer voliš da je sve na svome mjestu. Treba ti vremena da shvatiš da naglavljuješ u tijesno i da jednom taman nije zauvijek taman. Poslije ti kažu da se to zove odrastanje.
Prestaješ da diseš onda kada sve one zavežljaje najtoplijih riječi koje si tako divno umio – više ne umiješ. Traziš ih po ćoškovima džepova izlizanih farmerki i nabasaš tek na poneku: stidljivu, samu, uplašenu. Moliš je da izađe, da ti pomogne, da te objasni, makar nasmije, prekine tišinu, utiša buku, nešto, makar nešto. Ništa. Ako dovoljno čekaš, desi se da izađe poneka. Najčešće pogrešna. Gruba. Nemila riječ. Onakva kakve nisi sakrivao po džepovima za bljutave dane. Pa ti bude žao.
Onda, prestaješ da dišeš kad dan protrči bez da te uhvati za ruku ili bar povuče za rukav. Pa stojiš i gledaš ga. Ljutiš se. Naučiš da odrasli nemaju pravo na ljutnju k’o djeca. Dječja je ljutnja kratka i sevap je dijete razljutiti. Ljutnjom odraslog malo ko želi da se bavi. Otrovna je i trajna. Prekida disanje, ruši električne centrale. Poslije sjedimo u mraku jedno spram drugog, ne dišemo i ne vidimo se. Predugo ćutimo. U sebi te uzimam za ruku i kažem:
Zdravo, kako se zoveš?
Hoćeš li da se igramo?
Znaš li da čovjeku cijelog života po malo rastu uši i da je u svakoj smokvi po jedna pčela?
Hoćes li da se zagrlimo i da se ne raspetljamo?
Van sebe držim ruke na krilu i gledam u pod. Ne dam ti da me ometaš dok se igram s tobom. Dok se volim s tobom.
Ne dam, jer samo tako mogu da shvatim: da bi čovjek živio, uopšte ne mora da diše. Dovoljno je da voli.
Kad ispod kože osjetim „volim te“, nebo više nije dosadno plavo, razlije se u bezbroj treperavih bezimenih nijansi. Kad ti kazem „ostani“, pješadija male, skromne vojske napada daleko moćnijeg protivnika i pobjeđuje. U selu je slavlje, krčme su pune, pobijedio je manji, nemoćniji, ali onaj koji vjeruje. Kad ne dišeš, srce jače lupa. Kad hoće da pukne, onda pobjeđuješ. Poslije dođe mekše proljeće, a cirkus nikad ne ode iz tvoga grada. Tada se i riječi vrate, onako zrele, kao breskve, da ti ih opet šapnem na uvo. Ne govorim više: „volim te“, sada kažem: „znam, voliš me“. Pitaćeš kako znam. Šapnucu ti kada zaspis i zvučaće ovako:
Znam da me voliš jer si jedini našao način da čuješ kako mi srce kuca iznutra. Jedini možeš da mi uzmeš riječi i jedini da ih vratiš. Znam, jer ostaješ i kad zaboravim da dišem.
Ujutru se nećeš ni sjećati, ali bićemo tu. Veliki i sjajni. Kao Sunce.

Prosječna trudnoća traje otprilike oko 1100 nivoa Toon blast-a, nekoliko nervnih slomova, par razvoda, 6-7 većih tuba kaladonta i bezbroj dražesnih upadica poput: „Uživaj u trudnoći“, „Spavaj dok još možeš“, „Nećeš imati vremena ni za šta“ i svih onih kulturološki utemeljenih vizija o postpartalnoj „brkatoj majci mučenici“ koja žrtvuje svoj život, ljepotu i mladost, jer jedino tako napaćena može biti dobra majka.

Takođe, ako ste sreće da se tokom ovog uživajućeg perioda susretnete sa mišljenjem više ljekara, možete priuštiti sebi svojevrstan test mentalne stabilnosti i minus deset godina ovozemaljskog staža, kada vam jedan od njih u paničnom maniru kaže da sa vašim djetetom definitivno nešto nije ok i iz džepa istjera ne mali novac za neki od prepopularnih prenatalnih testova. Pa ti sjediš narednih deset dana, grizeš nokte, čupaš kosu, sve ćuteći i radeći ono što bi trebalo raditi da je sve ok. Poslije dođu kul nalazi i sve bude ok, ali dramski zaplet po nekoj karmičkoj liniji mora biti ispoštovan, a neuralna baterija ispražnjena. Stres nas je održao i uvijek mu hvala.

Onda nastaviš da „uživaš“. Spavaš kao beba. Pola sata spavaš, pola sata plačeš, a u međuvremenu trčiš u toalet, ako glagol „trčati“ uopšte više ima smisla. Nisi gladna, jer si pregladnjela tamo oko trećeg mjeseca, kada ti je endokrinolog rekao da trudnoću treba iznijeti na malo povrća, kuvanog mesa, malo sira i jednoj jabuci. Dnevno. Poslije, kad nalazima fali sve i svašta, možeš malo pirinča, pašte, krompira. Koliko da stane u dlan. Po koju čokoladicu ukradeš noću u mrklom mraku, al’ držiš se ok. Udjeljuju ti komplimente i zabezeknjuju se minimalnim dobijanjem na kilaži, pa kontaš da je negdje bilo očekivano da trudna izgledaš kao jorkširska prasica. To je ona predfaza, uvertira u puštanje brka Mandušića Vuka.

I ja sam vam, eto, kao neki psiholog. Ispričah toliko neafirmativnih stvari da bi najjači svjetski lajfkoučevi odustali od pravljenja najbolje verzije mene. Ne bi im se isplatilo. Psiholog baksuz, totalno neki neblaženi tip. Iskreni. Mislim da nam malo toga treba. U pauzama blaženstva.

Ipak, kad je osjetim pod kožom, od sad već skoro tri kila, sve ima smisla. Kad me njen tata zagrli s vrata, pa… Odmah je sve ok. Bude još bolje kad se u papučama kliza kroz kuću i peče smrznuto lisnato tijesto u skladu sa instrukcijama, uz visoku dozu ozbiljnosti.

Elem, ja sam kao neki psiholog. Nisam pročitala knjige o prenatalnoj i postpartalnoj njezi. Nemam razvojne planove. Nekad zaboravim koja smo nedelja. Kupovala sam robicu odmah, dok je još bila tačka. Tu istu robicu sušila sam po mraku, uprkos bapskim pričama da to nikako ne treba raditi. Smatram da je ljepše iskoristiti vjetar, nego na dijete staviti kakvu buđ od robe. Majka kaže da kad je dijete u pitanju uvijek pođem od sebe. Baš ne bih išla kao lišaj, ako mogu kao čeljade.

Ne znam kakav ću roditelj biti. Ne znam na šta ce izaći. Ima li to gdje da se pročita? Šta kažu lajfkoučevi, pozitivni psiholozi i astrolozi?

Ostaću pri svome. Osjećati. Vjerovati. Zvoni telefon. Prizvala sam ih. Ivana iz Energy house-a. Ipak još neko vjeruje da mogu postati najbolja verzija sebe. Odvažno. Otpratim lagano.

Ova verzija kojom danas raspolažem kaže:

Uplašena sam i potpuno sigurna da će sve biti u redu. Garantuju mi njene pantalonice sa oblačkom na guzi i debeljuškasti obraz sa posljednjeg ultrazvuka.

P.S. Batalite najbolju, radite na iskrenoj verziji sebe. Toliko dugujete planeti i tom bubnjaru pod vašim srcem. I ne puštajte brkove, da vas zamolim.

Svi imamo neke osobine koje nam otežavaju život i usporavaju uspjeh na poslu. Često možete pročitati kako se, uz mnogo rada na sebi, možete promijeniti. Istine su: mnogi od nas su lijeni za to, nekad je vrlo teško promijeniti način na koji rezonujemo ili doživljavamo stvari, a još češće nije ni moguće. Na kraju krajeva: možda ne želimo da se mijenjamo. Možda se sebi sviđamo sa svim vrlinama i manama koje imamo.

Kako onda da prestanemo sebi da otežavamo život? Kako da ostvarimo (još veći) uspjeh na poslu? Odgovor je: prilagoditi ponašanje kad drugima i sebi možemo učiniti dobro.

Ne morate da se borite protiv sebe samih. Ako prihvatite da imate kontraproduktivne tendencije u ponašanju i ako naučite da prepoznajete kad i kako se ispoljavaju, onda možete da naučite i da ih kontrolišete. Da li je lako? Tu i tamo. Da li je isplativo? Itekako.

Kako možete saznati šta Vam može biti jedna od smetnji da ostvarite potpuni uspjeh na poslu? Tako što ćete dati odgovore na pitanja iz Inventara kontraproduktivnih tendencija. Inventar nije usmjeren na objašnjavanje ličnosti, već je napravljen tako da rezultati sugerišu šta nekad mogu biti problemi u ponašanju i kako ih je najbolje prevazići. Kad je to nekad? Kad god ste pod pritiskom: šefa, rokova, sredine, od samih sebe. Kad je samokontrola niska, kad je stres veliki. Kad ne obraćate pažnju. Možda je i uvijek, ali ne pridajete važnost, ili niste svjesni.

Kontraproduktivne tendencije na koje ovaj inventar može ukazati jesu: Emocionalnost, Sumnjičavost, Opreznost, Suzdržanost, Otporaštvo, Dominantnost, Samouvjerenost, Zavodništvo, Lepršavost, Stvaralaštvo, Perfekcionizam, Odanost, Rasijanost, Tvrdoglavost, Netaktičnost, Inat, Neodlučnost i Radoholizam.

Možete izabrati da dobijete izvještaj koji ćete koristiti samostalno, i/ili da o tome porazgovarate sa mnom, kao psihologom koji se bavi ljudskim resursima. Za informacije o cijenama i ostalim detaljima, pošaljite poruku.

I mislim da nikad neću shvatiti kako srce kuca niotkud, odakle se čuje kad se ne vidi, je li zakačeno za nešto i ako nije zašto nije, plaši li se mraka – al sigurno ne, čim lupa onako blesavo kao raštimovana sekcija bubnjeva na školskoj priredbi. Ne pričam ti koliko sam željela, jer valjda ne znam ni šta bih ti rekla. Čuvam te malo jačim, al nipošto većim srcem. Moj blaži ritam za tvoj neustrašivi. Hvala što si htjela da ti baš ja budem kućica. Ne, ne mislim da su to čista biologija i hemija, te da si se ispod moga srca skućila tek tako. Pojavne stvari su, a naučićemo to zajedno, za one koji umiju da vide samo očima. Takvi možda duže žive, al’ izeš duže ako nije makar malo ludo.

Danas kad si velika djevojka od cijelih 150gr i dok te znam još jedino u crno- bijelom retro fazonu, možemo početi i sa ozbiljnijim temama. Ti si leptirić u mom stomaku i jato nasmijanih ribica. Hor svitaca i svjetlucavo treperenje mora. Ti si skoro dvije čokolade sa lješnicima od po 100gr. Naše prvo otkidanje nogu kada je doktor u sedmoj nedelji skroz bezbojno rekao: „Dođite za sedmicu dana da vidimo da li srce kuca.“ Ti si vrijeme do sledećeg pregleda provedeno sa rukama na stomaku koje oponašaju ritam srca i uče te kako treba da lupa. Bum-bum. Pauza. Bum-bum. Dan – noć. Bez odmora. Bum – bum. Pauza. Bum – bum. Zeznula si nas mangupe, jer kad je prokuckalo, bilo je mnogo više uzastopnih bumova bez pauze. Baš kao oni šašavi bubnjevi s početka priče.

Smislili smo ti ime. Tata kaže da će ti pravo ime biti nadimak, skraćenica od punog imena, a da će te on zvati imenom, koje će ustvari biti nadimak. Kad ga jednom pitaš zašto to radi, odgovoriće ti „Zato što si od početka sva naopaČka, a imaš i na koga.“ Jeste, tata je onaj dasa na čiji se dodir zavrtiš, kad ni na moj nećeš. Skroz ok tip. Totalno naš, vidjećeš. Iako se kao fol naljutim kad priča da si već sva na njega, da znaš da širim ruke da zagrlim još jedne beskrajne, bistro – mile kesten oči i usne koje često pobrkam s oblacima. Oko nekih stvari ne pravimo kompromis, tako da na lokne računamo.

Elem, ti si moja djevojčica. Tufna i nebo. Boja i čigrica. Čarobna lampa i zajebant. Ti si jedan plus jedan koje je tri. Smiješna si sa tim tvojim prstićima i stopalima koje mi pokazuješ na ekranu sad kad si konačno velika. 150gr. Šta se hvališ, je li? Sjedi dolje, igraj se i ne brini ništa. Rasti. Čuvam te. Volim te. Ne dam te. Lijepo ti je srce. Najveće. Najjače. Vrlo si zajeban lik, al’ može ti se.

Od ljubavi si, a ljubav je zakon.

Ti si moja zakačka.
Iza tebe se zaklanjam
kad otkucavam
kao eksplozivna naprava
kad ne želim da napadam
jer u tome i dalje nemam granica.
Za tebe se hvatam
kad s ivice proklizavam
kad se litica otkotrljava
kad se zemlja otvara.
Klasična zakačka.
Na tebe se oslanjam
da ćeš biti najblaža.
Od svih slabosti
ti si mi najdraža.
Na tebe sam ponosan.
Uvijek prisutni tračak nadanja.
Jedini način da sačuvam sebe
od sebe samoga.
Molim te
Ostani. Moja. Zakačka.

Tvoje brazdice na usnama poput tek utabane staze odavde do svjetla. Uopšte ne moram da te ljubim. Nisi mi toliko drag. Tvoje ruke: uvale i brežuljci. Dječije skrovište. Tvoji prsti: cirkus koji napušta grad, igračica na trapezu i napola razmazano lice klovna. Boje sutona. I jutra. Razlivene. I tako moje. Pardon, tvoje. Za slučaj da se još uvijek dijelimo. Za slučaj da smo se ikad dijelili.

Ti mi čuvaš „volim te“ ispod jastuka. Sakriješ ga nekad, pa ga skupa tražimo. Tvoje „volim te“ ima boju lavande. Miriše na otvorene prozore i čisto bijelu zavjesu pomjerenu u stranu. Na pečene kruške i vanilu. Na toplo. I tako moje. Pardon, tvoje. Za slučaj da još ne znamo ko gdje počinje.

Ponekad me ljutiš i briga te za to. Ponekad ti vratim i budem malo slana. Ribice mi spavaju u krvi. Dok se ne nasmijemo. Pardon, nasmiješ. Za slučaj da je moj smijeh malo glasniji.

Znaš, neću više da ti pišem, uopšte mi nisi toliko drag. Ti si dodir poslije kojeg ostaje ćutanje. Ono najmirnije. Najpunije. Najmoje. Pardon, najtvoje. Za slučaj da se neko usudi da ga prekine prvi.

Ti si leptir pod mojom kožom. Širina i zagrljaj. Ti si kao kad djeca crtaju nebo. Na papir stane samo jedan oblačak, dok se ostatak neba crta po stolu, po podu, po krovovima, obrazima, zjenicama, trepavicama, autoputevima, vinogradima… Ti si „nevjerovatno mnogo“. Ili sam to bila ja?! Ne sjećam se, ali kao da te čujem. Izgovaraš te riječi meko. Blisko. Najbliže. Kao da me oduvijek znaš i kao da je sasvim u redu znati me tako. Leptir trčkara tijelom.

Ti si ono ljetnje doba iz pjesme, kada je život tako lagan, čak i onda kada nije. I sve je tako visoko. I naše. Soba, hodnici, roletne, krevet, jastuci, mirisi, dodiri, svi oni što su boljeli i ne bole više, kesice čaja, širom otvoreni prozori… I ruke. Naše.

Da, naše. Bez ikakvog pardona.

Molim te čuvaj se
crnog iz podruma
i zvijezda što ih razmažu suze…

Samo rijetki slični znaju da je
ustezanje od prepuštanja dodirima
isto kao ne vidjeti boje
isto kao vidjeti boje
na drugoj strani Amazona

Ne trudi se da objasnjavaš
kako izgleda kad u svima vidiš nadu
pa se raduješ ko dijete
i u svima vidiš krivca
pa se sklanjaš u sebe

Molim te čuvaj se
od sličnih sebi
i od bola sličnog tvom

Ne preuzimaj teret tuđih razloga
i pazi se pogrešnih pitanja
uvijek su krivi Oni
i neoprostiva je slučajnost
što si u pitanju bila ti.

Ne odriči se naivnih želja.
Nama se ništa neće ostvariti
i sve ćemo već nekako uprljati
al’ ipak nastavi da sanjaš
po jedan san za svaki dan čekanja.

I molim te
čuvaj se mraka s dna stepenica
i zvijezda padalica što ih ugase suze…

 

Audio – Iva Stefanović:

 

(Mirisi i leptiri intenzivno cirkulišu avenijama.)

Ja ga pamtim po očima, dječačkim, nestašnim. Po kosi preko čela i nezgrapnom hodu.

Pamtim ga po pričama koje je vezao tako da do suza nasmije kako svoje vršnjake tako i mene šesnaestogodišnju. Omiljena mi bila ona kada se po Boki pronio glas da je u risanskoj bolnici, za vrijeme dok se i sam tamo liječio, preminuo momak njegovih godina, pa je narod k’o narod, misleći da je u pitanju on, počeo slati telegrame. Umjesto da uputi na grešku, telegrame o sopstvenoj smrti uredno je skupljao, da bi se po izlasku iz bolnice zahvalio onima koji su učestvovali u žalosti za njim. Žustro gestikulirajuci, priče je pričao kao da su jedini život, jedina stvarnost i kao da će, kada ih jednom privede kraju, svijet nestati. Sjećam ga se kako na prijateljskoj večeri dok svi sa nestrpljenjem čekaju da se postavi još neko jelo na trpezu, on sipa prebranac u pjat i počinje da jede, sam, objašnjavajući da mora da poštuje svoj ritam. Možda sam tada prvi put i počela da razmišljam o tome da je u redu imati svoj ritam, i ne izvinjavati se nikome zbog toga. Očas posla je znao da smandrlja priču o kolaču koji je navodno izmislio, dok ga Branka ne prozove šarlatanom i kaže da je to obična „Čupava Kata“. Kada bi se dohvatili vjere, on, čiji je ista bila poziv, znao je masno da opsuje i ispriča još jednu priču iz djetinjstva u kojoj su se slavila dva Božića, dva Uskrsa i duplo pravili kolači. Način na koji je pričao o tome činio je da sve netrpeljivosti, stege i možda nelagode zbog toga što vjerujemo u isto, ali u različitoj formi, jednostavno isčile.

Bio je od onih „nikad na pola“ ljudi. Omiljen ili omražen. Jednom je u znak protesta, ne znam tačno zbog čega, ležao ispred nekog bagera, dok ga nisu, u sve ležećem položaju ponijeli sa mjesta događaja. Žene su ga voljele, a usudila bih se da mislim, da je uprkos bijelom kvadratiću ispod brade i on transparentno volio njih. Na margini. Nikad na pola.

Dese se svijetu takvi ljudi. Oni koji svojim dolaskom zasvijetle planetu koja se većinom, sa svima nama, često bespredmetno okreće. Poslije, kada odu u neki kišni aprilski dan, pitaš se jesu li ikad i postojali ili si ih samo uobrazio. A jesu, i te kako.

Ko ne zna o kome pišem, žmuri! 🙂