Posts

Trudnoća i ostale dijagnoze – Iskustvo 1

, ,

Prosječna trudnoća traje otprilike oko 1100 nivoa Toon blast-a, nekoliko nervnih slomova, par razvoda, 6-7 većih tuba kaladonta i bezbroj dražesnih upadica poput: „Uživaj u trudnoći“, „Spavaj dok još možeš“, „Nećeš imati vremena ni za šta“ i svih onih kulturološki utemeljenih vizija o postpartalnoj „brkatoj majci mučenici“ koja žrtvuje svoj život, ljepotu i mladost, jer jedino tako napaćena može biti dobra majka.

Takođe, ako ste sreće da se tokom ovog uživajućeg perioda susretnete sa mišljenjem više ljekara, možete priuštiti sebi svojevrstan test mentalne stabilnosti i minus deset godina ovozemaljskog staža, kada vam jedan od njih u paničnom maniru kaže da sa vašim djetetom definitivno nešto nije ok i iz džepa istjera ne mali novac za neki od prepopularnih prenatalnih testova. Pa ti sjediš narednih deset dana, grizeš nokte, čupaš kosu, sve ćuteći i radeći ono što bi trebalo raditi da je sve ok. Poslije dođu kul nalazi i sve bude ok, ali dramski zaplet po nekoj karmičkoj liniji mora biti ispoštovan, a neuralna baterija ispražnjena. Stres nas je održao i uvijek mu hvala.

Onda nastaviš da „uživaš“. Spavaš kao beba. Pola sata spavaš, pola sata plačeš, a u međuvremenu trčiš u toalet, ako glagol „trčati“ uopšte više ima smisla. Nisi gladna, jer si pregladnjela tamo oko trećeg mjeseca, kada ti je endokrinolog rekao da trudnoću treba iznijeti na malo povrća, kuvanog mesa, malo sira i jednoj jabuci. Dnevno. Poslije, kad nalazima fali sve i svašta, možeš malo pirinča, pašte, krompira. Koliko da stane u dlan. Po koju čokoladicu ukradeš noću u mrklom mraku, al’ držiš se ok. Udjeljuju ti komplimente i zabezeknjuju se minimalnim dobijanjem na kilaži, pa kontaš da je negdje bilo očekivano da trudna izgledaš kao jorkširska prasica. To je ona predfaza, uvertira u puštanje brka Mandušića Vuka.

I ja sam vam, eto, kao neki psiholog. Ispričah toliko neafirmativnih stvari da bi najjači svjetski lajfkoučevi odustali od pravljenja najbolje verzije mene. Ne bi im se isplatilo. Psiholog baksuz, totalno neki neblaženi tip. Iskreni. Mislim da nam malo toga treba. U pauzama blaženstva.

Ipak, kad je osjetim pod kožom, od sad već skoro tri kila, sve ima smisla. Kad me njen tata zagrli s vrata, pa… Odmah je sve ok. Bude još bolje kad se u papučama kliza kroz kuću i peče smrznuto lisnato tijesto u skladu sa instrukcijama, uz visoku dozu ozbiljnosti.

Elem, ja sam kao neki psiholog. Nisam pročitala knjige o prenatalnoj i postpartalnoj njezi. Nemam razvojne planove. Nekad zaboravim koja smo nedelja. Kupovala sam robicu odmah, dok je još bila tačka. Tu istu robicu sušila sam po mraku, uprkos bapskim pričama da to nikako ne treba raditi. Smatram da je ljepše iskoristiti vjetar, nego na dijete staviti kakvu buđ od robe. Majka kaže da kad je dijete u pitanju uvijek pođem od sebe. Baš ne bih išla kao lišaj, ako mogu kao čeljade.

Ne znam kakav ću roditelj biti. Ne znam na šta ce izaći. Ima li to gdje da se pročita? Šta kažu lajfkoučevi, pozitivni psiholozi i astrolozi?

Ostaću pri svome. Osjećati. Vjerovati. Zvoni telefon. Prizvala sam ih. Ivana iz Energy house-a. Ipak još neko vjeruje da mogu postati najbolja verzija sebe. Odvažno. Otpratim lagano.

Ova verzija kojom danas raspolažem kaže:

Uplašena sam i potpuno sigurna da će sve biti u redu. Garantuju mi njene pantalonice sa oblačkom na guzi i debeljuškasti obraz sa posljednjeg ultrazvuka.

P.S. Batalite najbolju, radite na iskrenoj verziji sebe. Toliko dugujete planeti i tom bubnjaru pod vašim srcem. I ne puštajte brkove, da vas zamolim.

Zakačkini mali trikovi do velikog uspjeha na poslu

Svi imamo neke osobine koje nam otežavaju život i usporavaju uspjeh na poslu. Često možete pročitati kako se, uz mnogo rada na sebi, možete promijeniti. Istine su: mnogi od nas su lijeni za to, nekad je vrlo teško promijeniti način na koji rezonujemo ili doživljavamo stvari, a još češće nije ni moguće. Na kraju krajeva: možda ne želimo da se mijenjamo. Možda se sebi sviđamo sa svim vrlinama i manama koje imamo.

Kako onda da prestanemo sebi da otežavamo život? Kako da ostvarimo (još veći) uspjeh na poslu? Odgovor je: prilagoditi ponašanje kad drugima i sebi možemo učiniti dobro.

Ne morate da se borite protiv sebe samih. Ako prihvatite da imate kontraproduktivne tendencije u ponašanju i ako naučite da prepoznajete kad i kako se ispoljavaju, onda možete da naučite i da ih kontrolišete. Da li je lako? Tu i tamo. Da li je isplativo? Itekako.

Kako možete saznati šta Vam može biti jedna od smetnji da ostvarite potpuni uspjeh na poslu? Tako što ćete dati odgovore na pitanja iz Inventara kontraproduktivnih tendencija. Inventar nije usmjeren na objašnjavanje ličnosti, već je napravljen tako da rezultati sugerišu šta nekad mogu biti problemi u ponašanju i kako ih je najbolje prevazići. Kad je to nekad? Kad god ste pod pritiskom: šefa, rokova, sredine, od samih sebe. Kad je samokontrola niska, kad je stres veliki. Kad ne obraćate pažnju. Možda je i uvijek, ali ne pridajete važnost, ili niste svjesni.

Kontraproduktivne tendencije na koje ovaj inventar može ukazati jesu: Emocionalnost, Sumnjičavost, Opreznost, Suzdržanost, Otporaštvo, Dominantnost, Samouvjerenost, Zavodništvo, Lepršavost, Stvaralaštvo, Perfekcionizam, Odanost, Rasijanost, Tvrdoglavost, Netaktičnost, Inat, Neodlučnost i Radoholizam.

Možete izabrati da dobijete izvještaj koji ćete koristiti samostalno, i/ili da o tome porazgovarate sa mnom, kao psihologom koji se bavi ljudskim resursima. Za informacije o cijenama i ostalim detaljima, pošaljite poruku.

Čika Cane kaže: „Srce kuca, tu je“

I mislim da nikad neću shvatiti kako srce kuca niotkud, odakle se čuje kad se ne vidi, je li zakačeno za nešto i ako nije zašto nije, plaši li se mraka – al sigurno ne, čim lupa onako blesavo kao raštimovana sekcija bubnjeva na školskoj priredbi. Ne pričam ti koliko sam željela, jer valjda ne znam ni šta bih ti rekla. Čuvam te malo jačim, al nipošto većim srcem. Moj blaži ritam za tvoj neustrašivi. Hvala što si htjela da ti baš ja budem kućica. Ne, ne mislim da su to čista biologija i hemija, te da si se ispod moga srca skućila tek tako. Pojavne stvari su, a naučićemo to zajedno, za one koji umiju da vide samo očima. Takvi možda duže žive, al’ izeš duže ako nije makar malo ludo.

Danas kad si velika djevojka od cijelih 150gr i dok te znam još jedino u crno- bijelom retro fazonu, možemo početi i sa ozbiljnijim temama. Ti si leptirić u mom stomaku i jato nasmijanih ribica. Hor svitaca i svjetlucavo treperenje mora. Ti si skoro dvije čokolade sa lješnicima od po 100gr. Naše prvo otkidanje nogu kada je doktor u sedmoj nedelji skroz bezbojno rekao: „Dođite za sedmicu dana da vidimo da li srce kuca.“ Ti si vrijeme do sledećeg pregleda provedeno sa rukama na stomaku koje oponašaju ritam srca i uče te kako treba da lupa. Bum-bum. Pauza. Bum-bum. Dan – noć. Bez odmora. Bum – bum. Pauza. Bum – bum. Zeznula si nas mangupe, jer kad je prokuckalo, bilo je mnogo više uzastopnih bumova bez pauze. Baš kao oni šašavi bubnjevi s početka priče.

Smislili smo ti ime. Tata kaže da će ti pravo ime biti nadimak, skraćenica od punog imena, a da će te on zvati imenom, koje će ustvari biti nadimak. Kad ga jednom pitaš zašto to radi, odgovoriće ti „Zato što si od početka sva naopaČka, a imaš i na koga.“ Jeste, tata je onaj dasa na čiji se dodir zavrtiš, kad ni na moj nećeš. Skroz ok tip. Totalno naš, vidjećeš. Iako se kao fol naljutim kad priča da si već sva na njega, da znaš da širim ruke da zagrlim još jedne beskrajne, bistro – mile kesten oči i usne koje često pobrkam s oblacima. Oko nekih stvari ne pravimo kompromis, tako da na lokne računamo.

Elem, ti si moja djevojčica. Tufna i nebo. Boja i čigrica. Čarobna lampa i zajebant. Ti si jedan plus jedan koje je tri. Smiješna si sa tim tvojim prstićima i stopalima koje mi pokazuješ na ekranu sad kad si konačno velika. 150gr. Šta se hvališ, je li? Sjedi dolje, igraj se i ne brini ništa. Rasti. Čuvam te. Volim te. Ne dam te. Lijepo ti je srce. Najveće. Najjače. Vrlo si zajeban lik, al’ može ti se.

Od ljubavi si, a ljubav je zakon.

(Sve)Mir(is): Idiot sa faktorom X

Tvoje brazdice na usnama poput tek utabane staze odavde do svjetla. Uopšte ne moram da te ljubim. Nisi mi toliko drag. Tvoje ruke: uvale i brežuljci. Dječije skrovište. Tvoji prsti: cirkus koji napušta grad, igračica na trapezu i napola razmazano lice klovna. Boje sutona. I jutra. Razlivene. I tako moje. Pardon, tvoje. Za slučaj da se još uvijek dijelimo. Za slučaj da smo se ikad dijelili.

Ti mi čuvaš „volim te“ ispod jastuka. Sakriješ ga nekad, pa ga skupa tražimo. Tvoje „volim te“ ima boju lavande. Miriše na otvorene prozore i čisto bijelu zavjesu pomjerenu u stranu. Na pečene kruške i vanilu. Na toplo. I tako moje. Pardon, tvoje. Za slučaj da još ne znamo ko gdje počinje.

Ponekad me ljutiš i briga te za to. Ponekad ti vratim i budem malo slana. Ribice mi spavaju u krvi. Dok se ne nasmijemo. Pardon, nasmiješ. Za slučaj da je moj smijeh malo glasniji.

Znaš, neću više da ti pišem, uopšte mi nisi toliko drag. Ti si dodir poslije kojeg ostaje ćutanje. Ono najmirnije. Najpunije. Najmoje. Pardon, najtvoje. Za slučaj da se neko usudi da ga prekine prvi.

Ti si leptir pod mojom kožom. Širina i zagrljaj. Ti si kao kad djeca crtaju nebo. Na papir stane samo jedan oblačak, dok se ostatak neba crta po stolu, po podu, po krovovima, obrazima, zjenicama, trepavicama, autoputevima, vinogradima… Ti si „nevjerovatno mnogo“. Ili sam to bila ja?! Ne sjećam se, ali kao da te čujem. Izgovaraš te riječi meko. Blisko. Najbliže. Kao da me oduvijek znaš i kao da je sasvim u redu znati me tako. Leptir trčkara tijelom.

Ti si ono ljetnje doba iz pjesme, kada je život tako lagan, čak i onda kada nije. I sve je tako visoko. I naše. Soba, hodnici, roletne, krevet, jastuci, mirisi, dodiri, svi oni što su boljeli i ne bole više, kesice čaja, širom otvoreni prozori… I ruke. Naše.

Da, naše. Bez ikakvog pardona.

Bam Bam!!

,

Odrasla sam i smiješno je što o tome sada pričam, ali mnogo sam zahvalna što me nikad nisi ostavila da poslednja čekam u vrtiću. Zahvalna sam i za onu godinu prije vrtića (probnu) kada si me povela kući jer sam plakala kao magare. Nisi se ljutila. Ne znam na koju fintu si već tada znala da me ne mogu animirati ni vaspitačice, ni vršnjaci, ni igračke, ni “ako” obećanja. Kako tada, tako i danas. Vaspitačice su zamijenili svakodnevni autoriteti, vršnjake okruženje, igraške novac, a “ako” obećanja asertivne ucjene. Znaš otprilike koliko mi puca za sve to.

Zahvalna sam što si znala da staneš i stisnutih zuba gledaš kako se povredjujem na oštre ljude, otrovne riječi, tuđi strah i malodušnost, i da me, kad završim “epizodu” malo polomljena, ponovo sastaviš. Shvatila si dok sam još bila visine noge kuhinjskog stola da ja za ono što volim/želim/radim moram biti spremna. I danas me ubjeđuju da je to nemoguće. Klimnem glavom, u sebi se nasmijem i upucam ih srednjim prstom. Bam bam. Oduvam dim i spremim srednji prst u džep, valjaće za poslije. Priznajem, bilo je to od tebe veoma hrabro. Gotovo rizično.

Ja ne umijem dobro da vidim. Oči mi služe za smijanje i da u njih natrpam more, planine i sladoled na točenje sa milionima radosnih mrvica. To svijetu nije korisno, a meni se savršeno jebe za to.
Ja čujem. Glas, muziku, ritam, način na koji slažeš i izgovaraš riječi. Ja osjećam. Možda se neko usudi pa proba. Legenda kaže da smo najjačima uspijeva.

Meni je uspjelo, a mislim da je to ipak zato što me nikad nisi ostavila da te poslednja čekam u vrtiću.
Bam, bam!!!

Praznični bojkot – kadar 2018.

,

Ne znam kako bih ti to objasnila. Znaš onu priču da je Bukovski koji je svakog bogovjetnog dana isparavao etanol odbijao da pije za Novu Godinu, jer tako rade samo amateri? Ne, ne pokušavam da kažem da sam alkoholičar, već da imam “žicu” za taj obrazac. Zvijezde su mi naštelovane tako da ne poznajem ravnodušan dan. Uglavnom se budim nasmijana (ne, to se ne uči iz idiotskih pozitivno-psiholoških knjiga, to se rodi). Kad uletim u minus, drame pravim po najvišim standardima, čudim se da me Bolivud još nije otkrio. Najjači intenzitet bez obzira na predznak. Punim plućima i još malo preko toga. Ipak, pretprazničnim danima dišem na škrge. Tješim se da kao Buki-nisam amater.

Tih dana obično izdušim na jelku ili na majku, najčešće na obje. Ove sam godine demonstrativno izdeklamovala da neću jelku, bombice, naglasivši faktore psihološke degradacije do kojih dolazi kad reda radi radim nešto što me frustrira. Majka je tu da ispoštuje moje želje, pa mi je sjutradan odma’ poslala deset slika da mi pokaže kako mi je “lepe bombice, nežne kao pena”, koje je baj d vej, podsjećaju na mene, kupila. Konstatovah da su divne, kao što zaista i jesu, i dadoh predlog da okiti mene, jer jelku neću. Složila se naravno, i pravo iz autobusa uletjela u podrum da nađe najminijaturniju jelku u istoriji jelki i okiti dok ja ne dođem doma. Jedna je majka, a “dete mora da ima jelku, greota je”.

I tako, gledam ja ovo drvce, ove godine okićeno samo za mene. Prvo mi se oznoje oči jer dušim ko ekspres lonac na ovu dobru zenu. Sreća pa to uradi vazda što naumi, ma koliko ja drobila.

Pomislim onda na sve ljude koji su mi došli da bi ostali, i na one koji su mi kroz život prošli da bi me nešto naučili. Na one koji su se pojavili niotkuda i bez ostatka zagrlili sve sto jesam. I nisam. Na one koji su me zaboljeli, a ja im rekla Hvala. Ne znam kad se to desilo, al ni rastanci sa ljudima ne djeluju dramatični kao prije. Šta treba da bude moje, bice moje. Šta nije moje, džaba insistiram. Mislim onda o tom žgepčetu koje sad ima 1.500g, i o tome kako se naš mali, ali najjači klan u univerzumu širi. Ćelavi ce još malo biti tata! Smijali smo se juče, rekao je Anđi da izgleda ko kinder jaje sa igračkom. Zrelo. Vrlo.

Shvatim zatim da je ova 2017. god., godina u kojoj sam prvi put sama sebi, poslije jednog bezveznog petka, sipala vino. Izgleda da sam mi postala draga. Godina u kojoj sam spoznala da je Ne puna rečenica, poslije koje ide tačka, a nikako zarez. Godina u kojoj sam naučila da ne čekam druge, pa čak ni sebe. Da nastavim da idem, čak i onda kad ne znam gdje treba da stignem.

Godina koju završavam pjenastim bombicama na najljepšoj jelci koju nisam željela, privjeskom Malog princa, Đirom sa Tripuna koji me je, skupa s posvetom autora čekao noćas na pumpi, dobrim vinom koje neću otvarati sama za sebe i vama, dragim ljudima koji plovite mojim svemirom.

Zapamtite: nema nam pomoći. Uvijek ću vas, k’o što pjesma kaže “solit svojim ne(mirom)”.

Treba imat’ dušu

, , ,

Sjećam se neke školske predstave. Pamtim i jednu rečenicu. Glasila je: ” Ne rodi se čovjek uzalud s pogledom na more”.

Krenula sam za Kotor. Momo je zaboravio sunčane naočare. Do Oravca je vozio sa rukom preko oba oka. Za neupućene, Momo je vozač našeg saobraćajnog brenda, Blue line-a. Sad, logično, kad bi neko sa strane vidio vozača kako upravlja vozilom sa rukom preko oba oka, preznojio bi se u šest voda, al ne, ja ga poznajem, pa me to zabavlja. A i koliko je samo puta tuda prošao, mogao bi autobus od doma vozit’.

-Đe si ti mala?- pitao me prije nego je zažmurio.

-Doma, konačno doma.- nisam ni sigurna da li sam izgovorila. Nasmijala sam se.

Do Sv. Stasija su ušle starije ondulirane gospođe. Subota je, kotorski pazarni dan. Biće da su pošle kupit’ malo zelenog, verzota i salate, i još ponešto, ako se nađu šoldi… Znam, u povratku će se žalit na skupoću, na dvije polu-prazne kese na koje su spucale penziju, šaliće se i melodično bokeški ćakulati. Ako se još ko razveo, zatekao koga u tuđem krevetu, ako se što na uvo ima reć’, ma eto ti, fešta od subote!

More svjetluca, bura je. Čisto. More miriše. Nisam slučajno odrasla s pogledom na more, a nelad vam već i rekoh da u slučajnosti ne vjerujem.

Mislim na brata. Pamtim mamine priče da je kao dijete stalno crtao brodove. Široka jedra. Pamtim njihove svađe kada je htio da upiše pomorsku školu. Nije dolazilo u obzir jer u “pomorski školu idu samo probisveti”. Završio je gimnaziju. Prestao da crta brodove. Odradio i fakultet. Nije bio “probisvet”. Nakon par godina otišao je na brod. Već osam godina: široka jedra- veliko plavo.

Sjedim mokre glave u Bajlovom salonu. Volim ovo mjesto. Nikad ne znam kakva ću izaći i to me zabavlja. Ovdje se ukovrdžavam već više od deset godina. Prvi put me je na frizuru dovela mama. Od crvenokose hipi djevojčice do sada. Komad odrastanja. Bajlo priča da svemu treba dati dušu. Mislim da sam zato toliko dugo tu. Insistiram na duši. U svemu. Evo posla nekoga u pičku materinu. Asertivnosti bez, sa mnogo srca i srčanosti. Ti je moj koncept. Naš koncept. Kući sam. Nervira se jer će oblaci sjutra.

Izaći ću i vidjeću more Moje more. Šetaću sa mojom Ivanom. Ivana je malo staromodna. Prošli put kad sam se vratila sa šišanja potpuno asimetrična i pitala je kakva mi je kosa, on mi je odgovorila: “Ekstra to je… (pauza)… ta desna strana!” Volim Ivanu.

Do noćas, možda bude i vina. Svašta lijepo može da se desi. Nego, mislim se nešto… Neka što čitavoga života i pored mora sanjam more. Neka sve… Nego, počela sam i ja sve češće da crtam brodove. Široka jedra.

Jesi ti debil ili legenda?

,

-Kada zaslužiš jedan, treba da dobiješ jedan. Nema šta da se buniš, plačeš, tražiš više ili da se ljutiš na nastavnika.- govorili su meni moji roditelji kada sam kretala u školu. Bila je to jedna od prvih lekcija o bremenu koje čovjek mora da ponese onda kada zajebe stvar. Šta zaslužiš, tvoje je. Ako imaš petlju, prihvati. Ako imaš petlju, suoči se. Popravi. Tako to rade hrabri ljudi. Akcenat je, prije svega, bio na suočavanju sa negativnim posledicama zasluženog.

I tako ja, odveć mala, odlučih da ću biti ne samo hrabra, već da ću od svih sankcija, onda kada uprskam, za sebe birati onu najtežu, onu koja najviše boli. To je siguran način za izgradnju samokritične ličnosti. Najvjerovatnije previše samokritične. Anksiozne, takođe. Pa kome šta dopadne.

Održivost gore pomenutog postulata o zaslugama provjerena je kada sam se jednog lijepog dana, poslije duže bolesti, obrela u učionici ispred testa iz matematike. Neočekivanog. Nenajavljenog. Bio je to treći ili četvrti razred, ne znam tačno. Imam i ja dovoljno godina da mogu nečega da se ne sjećam. U toku odsustva, sjećam se, nisam zabušavala, redovno sam vježbala do tada naučeno. Množenje. Mnogo množenja. Prema tome, vidjevši kontrolni ispred sebe, bila sam blago euforična što ću konačno moći da pokažem sve što znam. Ushićenost nije splasnula čak ni kada sam umjesto jedne tačkice koja predstavlja množenje, ja vidjela dvije za koje nisam znala šta zapravo označavaju. Vječno maštovita, nisam ni pomislila da je to možda nešto novo, drugačije, nešto za šta nisam znala, što je tek trebalo da naučim, već sam vrlo brzo objasnila sebi da je to učiteljica nešto pogriješila i punog srca odlučila da joj oprostim. Ubrzo sam množila brojeve koje je trebalo dijeliti i osjećala se jako pametno. Kući sam rekla da sam sjajno uradila test. Nisam lagala.

Do zapleta je došlo već sjutradan, kada je učiteljica sa testovima ispod miške ušetala u učionicu. Plave, kratke kose, svirala je gitaru i važila za jednu od strožijih. Učenicima koji se nisu baš proslavili dala je minus kao alternativu. Pravo izbora. Zanimljivo pravo.

-Hoćeš li 3 ili -?-pitala bi nekog učenika.

-Minus.- glasio je stidljivi odgovor.

A onda, kao grom iz vedra neba, pitanje:

-Kaluđerović, hoćeš li jedan ili minus?”

-Ja ću jedan.- odgovorih brzo, još uvijek ne procesuirajući trenutak u kojem su sve moje nade polagane u taj glupi test propale. Pa još jednom u sebi, da potvrdim. Ja ću jedan.

-Zašto ćeš jedan, zašto nećeš minus?- reče učiteljica usmjerivši pogled sa dnevnika na mene.

Pogledasmo se. Stroga, pomislih u sebi.

-Hoću jedan zato što sam zaslužila jedan. Kad zaslužim jedan, ne treba da dobijam minus.- rekoh to glasno, između gutanja knedli i već po malo vlažnih očiju. Naravno da ni sa deset godina nisam bila sisica koja bi plakala zbog ocjene. Bila sam šmeker. Al ovo je bilo nešto više. Htjela je da mi oduzme pravo na jedan. Htjela je da me pošalje kući sakrivenu iza minusa i postiđenu. Ja sam htjela mojima da dođem sa tom jedinicom i kažem: moja je, ja sam je dobila, teško mi je pala, ali sam je nekako dovukla do kuće. Uradila sam kako ste me naučili. Zeznula sam i stojim iza toga. Jebeš ga, iza jedinice nekako i može da se stane, pored minusa moraš da legneš.

Poslije trenutaka neugodnog ćutanja, dobila sam jedan i poziv za roditelje da dođu u školu. Kući su mi otprilike rekli da sam debil, izgrlili me, izljubili, i što je najvažnije, rekli da su ponosni. Mislim da su već tada postali svjesni nefunkcionalnosti svojih vaspitnih metoda u nadolazećem vremenu. Još jedan mali, slatki, izgubljeni slučaj. Učiteljica je “događaj” izložila svakom odjeljenju ponaosob, te sam već sjutra na hodniku bila glavna faca među starijima i uživala ogromno poštovanje.

Prošlo je mnogo godina kada sam konačno shvatila da nije lako biti legenda. Tapšu te po ramenu, “dive” ti se, ispiraju usta tvojim rođenim biserima. Neka to, nego što ti, povrh svega moraš da sjediš kući i učiš da popraviš jedinicu koju realno nisi ni morao da dobiješ. Vremenom sam naučila da poštedim sebe, pa ponekad uzmem i minus. Ne isplati se biti “legenda” stalno. Povežem njime dvije jedinice i napravim ogradu. Onda preskačem.

Kako god, ovo je bila priča o tome kako su od mene napravili debila, pardon, čovjeka.

 

Čekam te mangupe, da igramo lopte!

,

Još uvijek se ne znamo, ali želim da ti kažem da mislim na tebe. Gledaju te, kažu mi, na nekim dosadnim snimcima crno-bijele boje, ne znajući da već sada pljuštiš crvenom. Po zadnjim informacijama, nešto si veći od velike Milke sa lješnicima. Kad se postidiš, prekrstiš noge i tako te uslikaju. Crno-bijelo. Razumijem, ni ti ne voliš publiku.

Kupujem ti majičice sa Snupijem. Poslije ih dugo gledam i pitam se je li realno da na ovoj glomaznoj planeti postoji nešto toliko malo, toliko nježno i toliko čisto. Ljudi kažu da ti ne valja kupovati ništa prije nego dođeš. Naučiću te s vremenom da uopšte nije važno šta ljudi govore i da ovakvi poput nas ne rade na strah, već isključivo na srce. Jeste, to je ono malo, treperavo u grudima.

Pričaću ti kako sam tvom tati, kad smo bili djeca, forhendom razbila naočare za vid, i kako me je, dok nisam malo stasala i logički ojačala iz sobe izbacivao fintom “idi Jove iza kuće i vidi jesam li tamo”. Nećemo ti, barem u prvo vrijeme, priznati da se i dan danas pozdravljamo srednjim prstom i strateški smišljamo ko će povesti sa 1:0.
Pričaću ti potom, da sam tvoju mamu upoznala u Blue Line-u i na klupi ispred pozorišta gdje smo po najžešćem zvizdanu čekale da Momir parkira onu krntiju i pogura je put kuće. O baki ti neću pričati ništa, osim da sam možda malo ljubomorna, jer više neću biti najmlađe dijete u kući. Vidjećeš, baka je brat.

Ako mi dozvoliš, naučiću te da kad svi nose kačket regularno, ti svoj nakriviš na stranu. Kad budeš veliki kao vreća brašna, objasniću ti kako da djevojčicu koja ti se sviđa počupaš za kikicu. I da, da voliš more. Da misliš široko i plavo. Nije mnogo, ali toliko mogu.

Shvatićeš s vremenom da je tetka malo cinik i da se grozi tetkastih slika na fejsbuku sa natpisima: “moje sve, moj život, sreća, sreća, radost”. Ne brini, naći ćemo mi naš mod. Šmekerski.

Kasno je, zadržah te. Idi rasti, pa se vidimo. Volim te, mangupe!

Tetka <3